U čemu je tajna političkog uspjeha Tomislava Karamarka? Teško je navesti ijednu njegovu osobinu ili talent po kojima bi se izdvajao i za koje bismo pouzdano mogli reći da njima duguje to što je postao politički najmoćnija figura u Hrvatskoj. Sve je kod njega prosječ-no i lako bismo mogli naći nekoga tko bi u određenom umijeću ili sposobnosti bio vještiji ili sposobniji od njega. Dapače, kako pokazuju ankete, on je i dalje najnepopularnija osoba u Hrvatskoj – što je opet svojevrsni fenomen da vođa oporbe dođe na vlast s tako negativnim rejtingom kakav ima Karamarko. Pritom je također teško odgonetnuti što točno kod njega odbija ljude, kao što nije jasno ni što one druge privlači.
Teško je za njega vezati nekakvu kontroverzu koja bi izazivala podjele u javnosti, ali nećemo naići ni na oduševljenje. Rekli bismo da u njemu nema karizme, da je politički antitalent. No, stvarnost nas demantira. Sam njegov uspjeh govori o toj raširenoj percepciji kao o pukoj predrasudi. Karamarko se, unatoč svemu – a možda baš i stjecajem svega – ipak nekako provukao na vlast. Pa u čemu je, onda, tajna? Prvi bi mogući odgovor bio kako je tajna upravo u njegovoj prosječnosti, u bezlič nosti njegova političkog karaktera, čime on na podsvjesnoj razini laska također prosječnoj većini, koja se zbog toga s njim lakše može identificirati. Ono što se obično smatra nedostatkom, tu se vidi kao prednost. Njegovi kritičari bi rekli da se radi o svojevrsnom fenomenu “hrvatskog Forresta Gumpa”, osobe koja se uspinje na ljestvama vlasti upravo zbog svoje bezličnosti i nekonfliktnosti, jer upravo takve bezlične i prilagodljive prirode bezlični dr-žavni aparat i zahtijeva.
Njegov uspjeh bi tada bio čudan zbroj kompromisa koji prave oni koji vlast imaju za svoj cilj, ali biraju kompromis kao manje loše rje- šenje. Tako se objašnjava njegov uspon na lidersku poziciju u HDZ-u, recimo. Nitko nije htio baš njega, ali nije nikome ni naročito smetao, pa je njegov izbor bio nenamjeravana posljedica tuđih svjesnih kalkulacija i ciljeva. Iako može djelovati uvjerljivo, mislim da se radi o posve pogrešnom objašnjenju, koje pati od elitističkog pristupa politici i nerazumijevanja prave prirode izvora političkog autoriteta. Takav stav oblikovali su intelektualci i filozofi koji sami nisu imali nikakvog neposrednog iskustva u politici.
Posljedica toga je da su onima koji su se uspeli na vlast pridavali mitske osobine. Karizma, međutim, nije nikakva osobina koja bi određene ljude predestinirala za vladavinu nad drugim ljudima. Karizma je posljedica vladavine. Vlast je ta koja isijava karizmom. Ako pogledamo političare, pa i takozvane karizmatične lidere iz prošlosti, lako ćemo vidjeti da u njima nije bilo ničega posebnog što bi ih neumitno učinilo liderima. Staljin je bio najmanje izgledni nasljednik Lenjina, Hruščovu se davalo najmanje šanse kao nasljedniku Staljina. Ljudi su u drugima vidjeli lidere, obožavali ih ili ih se plašili, međutim, na vlast su se uspeli takoreći ljudi bez svojstava. Karizma koju im danas pripisujemo posljedica je njihova uspjeha, koji je ovisio o nizu slučajnosti i bio nepredvidiv, a ne nužni uvjet. Ti primjeri, kao i slučaj Karamarkova uspona na vlast, razjašnjavaju nam da za politički uspjeh nisu potrebni nikakvi izvanredni talenti i sposobnosti.
Da je tako, Karamarko ne bi bio moguć, kao i toliki drugi prije njega. Ono što je presudno jest kombinacija sasvim osrednjih talenata. To su neki već primijetili u vezi Donalda Trumpa, izglednog budućeg američkog predsjednika. On nema nijedan poseban talent, ne samo u politici nego i u biznisu, gdje je često donosio pogrešne odluke, ali kombinacija njegovih prosječnih talenata čini od njega izuzetno uspješnog biznismena, a vidimo i političara. Zbog te njegove “nenadarenosti za politiku”, ljudi su ga često podcjenjivali, slično kao i Karamarka, a eto, vidimo da su se i jedan i drugi ili već uspeli na vrh ili su sasvim blizu tom cilju. Svatko od nas može posjedovati iste ili slične sposobnosti kao oni, ili biti čak u nečemu nadareniji od njih, ali to nam ne jamči da ćemo i mi sutra uspjeti u istome. Nema genija, pa ni stručnjaka, u politici. O tome tko će uspjeti, a tko ne, odlučuje zbroj prosječnih talenata u spoju s trenutačnim zahtjevima političkog tržišta, a ne neki talent ili pak specifična situacija sami po sebi. Kao i u životu, ne pobjeđuje najljepši i najpametniji, već onaj tko umije svoje osrednje talente prilagoditi specifičnim zahtjevima vremena i mjesta. Može nam biti krivo zbog toga, ali takav je život.
Čudan tekst...? Je li ovo pokušaj da se na fin način popljuje čovjeka? Staljin, Lenjin, Hruščov...? Osobe koje jesu bile bezlične prije uspona na vlast, pa im je tek vlast dala tu (sumnjivu) karizmu - a zapravo utjerala ljudima strah u kosti od njih - no zaboravljate jedno, Ristiću: Ti ljudi nisu se uspeli na vlast u jednoj demokratskoj proceduri. Zato i jesu mogli doći na vlast takvi kakvi su bili. Za uspon na vlast putem izbora u jednoj demokratskoj državi potrebna je prilična količina karizme. Što je onda dovelo do uspona na vlast "tako nekarizmatične" (kako Vi kažete - a u tome se s Vama donekle slažem) osobe kakav je Karamarko? Splet okolnosti. Prva, na suprotnoj je strani imao Milanovića, čovjeka jake, ali vrlo negativne karizme, čovjeka destrukcije. Njegovih bombastičnosti i uvreda ljudi su se zasitili i zapravo im je Karamarkova mirnoća došla kao melem na ranu. I drugo, zaboravljate da je na vlast došao zajedno s Petrovim. A Petrov JEST karizmatičan čovjek. U ta dva važna razloga leži odgovor na pitanje koje Vas, vidim, muči.