Nije se lako nositi s kritikama koje američkom predsjedniku Bushu svakodnevno stižu u Bijelu kuću. Ovalni ured, nekad poznatiji po ljubavnim aferama, danas je postao omraženo mjesto s kojeg dolaze odluke o ratovanjima, zabrani homoseksualnih brakova, strogim imigracijskim zakonima i niz drugih vijesti koje se ne dočekuju s odobravanjem. Shvativši da je svoju bitku s popularnošću u javnosti izgubio, Bush ili pak njegovi savjetnici odlučili su napraviti zaokret pokušavajući se približiti upravo svojim najvećim kritičarima.
Barem će, tvrde, pomoći predsjedničkim kandidatima Republikanske stranke koji nemaju baš velike šanse za pobjedu nakon Bushove osmogodišnje vladavine. Zamislimo da premijer Sanader za glasnogovornika Vlade postavi našeg novinara Milana Ivkošića ili kolegu Josipa Jovića, upravo one koji u svojim napisima prozivaju i razotkrivaju negativnosti hrvatske unutarnje politike. Možda to izgleda u hrvatskim okolnostima kao nemoguća misija, ali u stilu vladanja naši političari često oponašaju zapadne, a posebno američke lidere.
George Bush je za glasnogovornika izabrao komentatora Tonyja Snowa koji nije odobravao sve poteze Bijele kuće i često ih je kritizirao. Želim pokazati da u ovoj zemlji i mojoj politici svi imaju šanse, pa i oni koji me prije nisu baš najbolje razumjeli izjavio je Bush. A zamislimo da za ministricu prostornog uređenja ili ekologije Sanader imenuje novinarku Branku Šeparović. Iznenađenju ne bi bilo kraja.
Bush je progutao knedlu u grlu, zaboravio na državnički ponos jer on brzo ishlapi s gubitkom popularnosti i vlasti te je za ministra financija imenovao Henryja Paulsona, osobu koja nije samo financijski stručnjak nego i najveći kritičar aktualne američke vlasti kad je riječ o pitanjima globalnog zagrijavanja. Dok vodi ministarstvo financija i broji dolare, neće imati vremena lamentirati o ozonskim rupama i topljenju ledenjaka jer su prioritet rupe u proračunu.
Umirovljeni general Barry McCaffrey bio je jedan od naglasnijih kritičara kad je Bush krenuo na Irak. Administracija je redovito s gorčinom demantirala njegove napade na Rumsfeldov stil vođenja rata. Prije nekoliko dana dobio je službeni poziv od "vrhovnog zapovjednika" da ga posjeti u Bijeloj kući i iznese svoja promišljanja o vojnom načinu rješavanja krize u Iraku. Bush u planiranom djelovanju pokušava dokazati da je "politika umijeće mogućega" i da je za taj, uz još jedan najstariji zanat na svijetu, potrebno imati strasti, ali i dobar želudac te da potom rezultati dolaze sami.
U američkoj politici nema "vječnih neprijatelja" jer se takvima daje funkcija da ih se ušutka. Vjerojatno će u izbornoj godini koja je pred nama i u Hrvatskoj biti (ne)ugodnih kadrovskih rješenja i donedavna nezamislivih susreta u Banskim dvorima i na Pantovčaku. Uostalom, kažu da će ubrzo Sanader posjetiti Busha pa će moći razmjeniti i ta politička iskustva.
