Predsjednik Ivo Josipović i HDZ nametnuli su strašno važna pitanja. Je li sustav ugrožen što su povjerljivi dokumenti sigurnosne službe iscurili u javnost pa su zloupotrebljeni u političkom obračunu? Što ako se iza svega krije politički komplot? Što ako je “visoki izvor u Vladi” iskoristio dokumente koje mu je dostavio politički naklonjen simpatizer iz sigurnosne službe kako bi ih ovaj objavio posredovanjem medija, da bi se odmah potom s nepogrešivim instinktom sa svojim “J’accuse” energično uključio Šime Lučin, a na što se logično nadovezao i predsjednik sa svojom inicijativom o sazivanju sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost. Zadnji put kad je predsjednik priprijetio posezanjem za tim moćnim oružjem, bilo je u povodu pisma optuženika. I tada je predsjednik, vidi se dosljednost, za Novi list govorio kao i sada: “Ako su istiniti navodi Polančeca, radi se o najgrubljem nasrtaju na ljudska prava i o nečuvenom udaru na nacionalnu i ukupnu pravnu sigurnost u zemlji”. Znamo kako je to završilo. Trosatna sjednica Vijeća okončana je opakim priopćenjem u kojem je dana podrška borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala. I, jeste li nakon toga čuli za anonimke koje ugrožavaju sigurnost zemlje?
Sjetimo se kakve je posljedice izazvala sjednica Vijeća o “indicijama o ulasku sumnjivog kapitala u vlasništvo nekih medija”. Ili, povijesnog zaključka da “istrage nisu narušile spremnost oružanih snaga”. Inače, tko zna bi li Berislav Rončević ikad bio optužen pa oslobođen. Dakle, osim što se pokazalo da je Vijeće u stanju riješiti i naoko nerješive probleme, uvijek je, kao što i ovi primjeri govore, znalo nametnuti vrlo relevantne teme za opstojnost države.
Zadovoljava li taj kriterij i pitanje jesu li Hrvatska i njezin sigurnosni sustav ugroženi jer je u Sigurnosno obavještajnu agenciju (SOA) primljen agent koji nije prošao sigurnosnu provjeru i poligrafsko ispitivanje? Ima li predsjednik i ovaj put dovoljno jak razlog za sazivanje Vijeća? Je li to uistinu ugroza koja iziskuje da predsjednik digne na noge vrh države? Krije li se u predsjednikovoj inicijativi opasnost od trivijalizacije tematike? Nije li bilo ozbiljnijih povoda za sazivanje tijela od takve strateške važnosti. Predsjednik Josipović je u pravu što ukazuje na zapošljavanje mimo standardnih procedura i kriterija. Ali za nacionalnu sigurnost štetno je svako takvo imenovanje, zbog kakvih nam nacija danas i jest financijski i gospodarski ugrožena. Vidjeli smo kud nas je slučaj Branka Šegona odveo. Da su poštovane procedure i kriteriji HBOR ni u ludilu ne bi dodijelio kredit od 700.000 kuna Čačićevoj PR stručnjakinji Ankici Mamić za obnovu njezina ureda jer bi se u banci našao netko lucidan barem da pita je li moguće toliko novca spiskati na ured. I u slučaju predstečajnih nagodbi vidimo do čega je dovelo poštivanje procedure i kriterija. I na primjeru Zinke Bardić kao specijalne premijerove glasnogovornice vidjeli smo što znači procedura i kriteriji u kontekstu sukoba interesa, pa i sigurnosnih provjera. Na slučaju predsjednikova savjetnika Dejana Jovića, možemo štošta zaključiti o sadržaju i profesionalnosti provjera imajući u vidu njegove političke stavove, a i o relativnosti sumnji u njegovu podobnost u raspolaganje državnim tajnama. Ako sin bivšeg udbaša može biti predsjednikov savjetnik za obavještajna pitanja, može li netko biti sitni agent u sustavu ako u rodbini ima novinara?
Sve su to važna pitanja, ali što je u aktualnom politikantstvu sviju strana novo!?
>> Josipovićev poučak za sultanove rolexe
>> Zar Karamarko zaista misli da je Bog uz HDZ kojem đubre i Kevina jama “dižu atmosferu”!?
Način na koji Josipović postane biti u pravu je najjednostavniji i bez ikakvog rizika po njega i partiju.On vrlo suptilno marginalizira bitne stvari,dok na nebitne troši svoje vrijeme a naš novac na ,vrlo skupu , svekoliku logistiku.I onako opskurdne ustavne ovlasti Predsjednika,Josipović je relativizirao do karikaturalnih opcija.Nadati se ,da mu je,kao ljevičaru,ostalo tolerancije za prosječnu moć razlučivanja dobrog i zla kod običnog čovjeka.