Lubarska, mjesto od desetak kuća, nekoliko mačaka i – nekoliko preostalih stanovnika koji tu na Grobničkom polju čekaju zimu. Dućana nema. Kafića nema. Nema ni ljudi na ulici. Lubarska, selo poznato kao rodno mjesto gospođe koja je na čelu države. Proveli smo dan sa susjedima Kolinde Grabar–Kitarović – sa svećenikom, načelnikom, mesarom, prvim susjedom, rođakom, drugom susjedom, pa i s – pastirom. Protekloga tjedna njezine su nogometne ekshibicije (“...Kao Riječanka sam odlazila na utakmice Rijeke, ali naša Rijeka je tada bila nekakav rezervni klub za Partizan i Crvenu zvezdu... Dinamo i Hajduk bili su toliko blizu mojemu srcu”) uzburkale javnost i izazvale konsternaciju. Dolje na moru, u Gradu koji teče, zamjerili su joj. No, što kažu domaći, tu gore, na Grobniku, u njezinu kraju?
– Željela se dopasti svima. I navijačima Dinama i navijačima Hajduka. Istina, politika sredstva često ne bira, no nije ispalo kako treba... Sad su izbori, željela se dodvoriti drugima. No, preračunala se – priča društvo kupaca u mesnici u Dražicama na putu prema Lubarskoj.
Imena ne otkrivaju, no obitelj Grabar poznaju. Tu žive i majka, i otac, i brat i – tetka...
U priču se upliće i mesar.
– U mesnicu dolazi njezin otac Branko, kako ne... Poznajemo se, on je iste struke – kaže mesar čije su pečenice ovdje na posebnom glasu. A i brzo odlaze, kupuju se kobasice.
U Dražicama je živo, i kafići su puni, na šanku se piju gemišti. No nekoliko kilometara dalje, u Lubarskoj, nigdje nikog, tek tu i tko proviri s prozora i pogleda kakav je to automobil stao. Mesnica koju je vodio otac predsjednice, odmah je preko puta kuće Grabarovih, ali je davno zatvorena. Prozora više nema, u bivšem lokalu koji je hranio kraj – sad raste trava...
Susjeda, u kasnim 60–im godinama, skuplja lišće.
– Za unuka! Organizira zabavu za Noć vještica, pa me zamolio da mu sakupim lišće, a sad što će s njime, ja zaista ne znam. Baka sam, sve ću učiniti za njega – smije se gospođa.
– Tu smo većinom penzići – priča pa nastavlja:
– Slažemo se svi! Ne prigovaramo jedni drugima, no rijetko se vidimo jer svi kod kuće imamo TV! Pa gledamo serije...
Koliko vas je?
– Malo! Kao koračnica “jedan–dva”. Tako nas je po selu u kućama. Tu jedan, tu dva. Eto, tu gore u Zoretićima ostalo nas je 12 koje smo same. Dvije su susjede iz sela otišle u dom, kuće polako zarastaju. Ali, ne žalimo se, glavno je da nas – ništa ne boli! – vesela je susjeda.
Vidi je, daleko će ta dogurati
Kolinda? Poznajete li je?
– Naravno! Bila je baš simpatična curica. Bila je posebna, čitala je kao mlada puno. I znala je lijepo razgovarati, i sa starima i mladima! Sjećam se kako su za Kolindu bake govorile u to doba “Vidi je, kako je pametna curica! Daleko će ta dogurati...” Sjećam se i da je išla u crkvu, dolazila ovdje u Jelenje kod none...
Kako ste zadovoljni njezinim radom?
– Bez obzira na sve, mi smo tu na nju ponosni!
Hoće li susjedi glasati za susjedu?
– Ne znam. Svi tu kažu da su glasali za nju, tako je bilo i na onim predsjedničkim izborima, a sad tko što zaista na izborima zaokruži, tko zna... Eto naše je glasačko mjesto tu nedaleko – kaže gospođa.
Kako vam je ime?, pitamo je.
– Joj, djeco... Pustite ime. Nego, ono što je važno reći – mi Grobničani smo kao tri mušketira. Kad treba feštati, mi feštamo. Ako se treba svađati, mi se svađamo, ako treba raditi, mi radimo. Ma mi smo tu “Svi za jednog, jedan za sve...” – govori susjeda.
U blizini srećemo i čovjeka koji je predsjednici – rođak. Ni on ime ne otkriva, no kaže:
– Nije joj to trebalo... (misleći na izjave o NK Rijeci, nap.a.). Iako smo u daljnjem rodu, mislim da je više u svom kraju izgubila nego dobila. Jer, vi iz Zagreba ili oni iz Dalmacije reći će da je to – licemjerno. Da služi za skupljanje glasova. Inače, mislim da je pozitivna, pa radili smo joj doček prije pet godina kad je postala predsjednica. I ne znači da tako neće i dalje biti.... – govori njezin rođak.
Jedina iz kraja otišla u SAD
Ni rođak ne otkriva ime, kao ni prvi susjed Grabara, kojeg srećemo nešto kasnije.
– Vidite, otac joj bio mesar, eto mesnica je tu. I on je ulagao zarađeni novac u kćer, umjesto – kao drugi – u velebne kuće. Ulagao je novac u njezinu školu, investirao u nju... I pogodio. Pa tko može u Bijelu kuću osim Kolinde? – pita se prvi susjed Grabara, čovjek u kasnim 50-ima.
Nudi pelinkovcem. Sjedimo ispred kuće i – razgovaramo. Sjeća se prvog javnog nastupa predsjednice. Tada osmogodišnjakinje.
– Bile su tu po selima čitaonice. I, bilo je to doba Jugoslavije, organizirale su se tu i tamo neke večeri gdje bi djeca recitirala. I sjećam se nje, osmogodišnjakinje koja je recitirala neku, a tko će se sjetiti, vjerojatno partizansku pjesmicu... Takvo je doba bilo. I stala je, kao osmogodišnjakinja tu pred nas mještane, i to tako uvjerljivo odradila, da smo svi ostali u čudu. Odrecitirala je to sjajno!
Kako susjedstvo gleda na posljednje izjave koje su podigle Riječane na noge?
– Kolinda voli domovinu na svoj način. E sad, kome je to razumljivo u redu, a nekima nije. Ja ću o Kolindi reći sve najbolje. Pa na kraju, eto ona je ovdje bila do 15. godine. I jedina je iz našeg kraja koja je otišla u školu u Ameriku!
Zamjerate li što susjedi?
– Ima nekih ovdje koji tvrde kako cesta od Lopače do Grohova, koju je i ona obišla, nije uređena. Zatvorena je danas. Ali, ja kažem – pa nije Kolinda ministrica prometa ili što već – pa da popravlja cestu... Eto, samo to – govori prvi susjed.
Malo je ovdje ljudi. One koje smo vidjeli u mjestu možemo nabrojiti na prste jedne ruke. Sreli smo tu – troje.
– 50 je kuća tu u Lubarskoj i nas možda 70. Možda... Sad će popis birača pa ćemo bolje znati.
Hoće li Kolinda opet pobijediti na izborima, što mislite?
– Mi ćemo za nju glasati. Bit će fešta opet, napravit ćemo joj novi doček. Jer, kažem ja, kako bi drukčije bilo. Pa nju i SAD podupire! A što Amerika odluči, tako će biti. Dežurnog policajca mora biti – objašnjava svjetsku politiku susjed.
Dođe li Kolinda u Lubarsku?
– Dođe, kad je naš blagdan, majka joj je tu. Otac... Ide i kod tete na Čavle.
Odlazimo kod župnika. Velečasni Ivan Milardović (52) vodi Župu Jelenje.
– Rođen sam u Dalmaciji, u Dobranju. I roditelji su me na Grobnik donijeli s 18 mjeseci. Dugo godina bio sam orguljaš, sad sam župnik – priča veselo Milardović.
Sjeća se i on svog prvog javnog nastupa.
– Svirao sam pred ljudima prvi put u zadarskoj katedrali sv. Stošije, tresao sam se od straha! Bio sam u drugom razredu, tek sam godinu dana prije naučio prve note. A orgulje nije jednostavno svirati...
Dobro je što vas publika ne vidi kad svirate orgulje?
– Nitko te ne vidi, ali svi te itekako dobro čuju – kaže župnik.
Poznajte li obitelj Grabar?
– Naravno. Od Kolinde sam stariji godinu dana. Česta je gošća kod mene u crkvi, bila je i na svetoj misi na blagdan Svetog Mihovila. Dolazi u posjet roditeljima Dubravki i Branku. Poznato je i kako je pjevala u zboru, kod velečasnog don Giuseppea Vossila. On je tada vodio župu, tu je krštena, kod njega je ministrirala, pa on ju je i vjenčao – kaže velečasni Ivan.
Kako gledate na njezin politički put?
– Kolindu gledam prije svega kao djevojku koja je potekla iz kraja, vidim njezinu ljudskost i plemenitost. Osobu koja će svakoga prihvatiti i susresti se s njime. A, drugo, gledam je kao domoljubnu osobu, koja voli grobnički kraj, koja voli Rijeku bez obzira na sve što je bilo ovih dana... Eto, nedavno sam bio u SAD-u, bio sam i u Italiji, i gdje god sam rekao da sam iz Hrvatske, oni su odmah rekli da znaju za našu predsjednicu. Prepoznatljivi smo u svijetu upravo po našoj susjedi! – govori Milardović.
Riječani su joj, ipak, ove izjave proteklog tjedna zamjerili?
– Znam da ima dobre namjere i da voli Rijeku. I grad i nogometni klub. A uvijek će biti netko tko će baciti kamen... Eto. Osobno ja znam da je ona ispravna osoba i da ima dobre namjere...
Nisam šerif, nego sluga
Za kraj, velečasni će reći:
– Kao svećenik, nisam poslan da u župi budem šerif, nego sluga. I ne smijemo se dijeliti na žute, crvene, ovakve ili onakve. Jer opet ćemo naći način kako se međusobno dijeliti. Ne, trebamo biti jedinstveni, tu je naš spas.
Kakvi su Grobničani kao ljudi? Poznajete ih većinu.
– Tu su čvrsti ljudi, snažni. Vrlo vrijedni. Koji vole kraj. Domoljubi su, ali i čovjekoljubi. Nekad, istina Grobničani, znaju biti “trdi”, ali dat će i srce i dušu da vam pomognu...
U Dražicama srećemo i prvog čovjeka kraja. Robert Marčelja (42) načelnik je Općine Jelenje.
– Prva asocijacija za naš kraj je Automotodrom Grobnik, ali imamo 17 naselja! 5400 ljudi živi u kraju. Imamo i Grobničke Alpe!
Kako se živi?
– Trudimo se. Škola nam je danas prioritet. Na dvije lokacije, tako je i Kolinda išla... Od prvog do četvrtog razreda djeca idu u Jelenju, pa u Dražice od petog do osmog razreda. Sad će svi razredi biti u Dražicama. Na tome radimo. Kod nas nema industrije, jer većinom je vodozaštićeno područje. Imamo i novu ambulantu, dva zubara...
Po što treba ići u Rijeku?
– Ima ljudi koji i deset godina nisu odlazili iz Jelenja. Kojima je tu sve pod rukom, jer tu u Dražicama imaju sve što im treba. I poštu, i banku i vrtić je u blizini. Jedino po što treba u Rijeku je – srednja škola ili fakultet, odnosno kod specijalista u bolnicu.
Koliko vam pomaže, kao općini, to što je predsjednica iz vašeg kraja?
– Pomaže nam najviše po prepoznatljivosti. Pa ni vi novinari sad ne biste bili ovdje da Kolinda nije iz kraja. I kad čovjek kaže Grobnik, svima je asocijacija – rodni kraj predsjednice, zar ne?
Kako gledate na njezine izjave o NK Rijeci? Jesu li to u općini zamjerili?
– Ovako bih to rekao – ne prate baš svi nogomet. A oni koji prate – oni su možda zamjerili, a možda i nisu. Da su što posebno ljudi zamjerili, i nisu. No, ono što ću ja reći – trebamo zapamtiti da je nogomet i dalje najvažnija sporedna, ponavljam, sporedna stvar na svijetu.
A ime Grobnik?
– Neki kažu da ima veze s grobljem, drugi ne. No, za Jelenje znamo da je dobilo ime po jelenima. Ima ih itekako. A sad i vukova – kaže načelnik.
U blizini Dražica srećemo i – ovce. I 63-godišnjeg pastira.
Ima li vukova?
– Nema. Ali, ne znači da neće doći... Možda već večeras. Imam preko 100 ovaca. I prodajem ih! I onaj tko kupi, vodim ga u gostionicu Putnik, plaćam mu što god želi pojesti, koliko god može popiti i još mu vraćam stotinu eura!
Kolika je cijena za stado?
– Dečki, dovedete ozbiljnog kupca, onda ćemo pregovarati. Pastir sam, kao i moj stric, moj otac. A nekad sam radio dolje u Rijeci u tvornici. Sad sam star... I želim ih prodati.
Politika vas zanima?
– Mene? Politikom se ne bavim. Niti idem glasati. Pa nikad nemam vremena! Nisam nikad glasao. Pa stalno sam s tim ovcama, od jutra do sutra. Pa ja da imam sad tu torbu punu zlata, što bih ja s time? Nemamo to gdje ovdje potrošiti. Pa da mi date milijun kuna, gdje ću to u ovoj pustoši potrošiti?
Kad čitam komentare mrzitelja sveg Hrvatskog pitam se da li portal Večernjeg lista čitaju Hrvati? Izgleda ipak ne!