Novinarstvom se bavim 27 godina. Obišao sam sve krajeve. Bio u Africi, Aziji, svakakvim rupama, mnogim ratištima, ali ovo je sigurno bio jedan od najzahtjevnijih terena – kazao je ratni reporter Zoltan Kabok nakon povratka iz ratom zahvaćene Sirije.
– Teren je bio vrlo sklizak. Granica Turske i Sirije vrlo je porozna. Tamo se svašta kreće. Od izbjeglica, dilera droge, turske vojske i tajnih službi, švercera ljudima do islamista, za koje vam nitko neće sa sigurnošću reći da su to oni, ali pojedini se liječe i u turskim bolnicama. Riječju, kaos.
Za potrebe reportaža koje smo gledali u Dnevniku i u Paralelama, a od kojih bi se dao složiti dobar dokumentarni film, s ekipom je prešao stotine kilometara, graničnu crtu na zapadu i dobar dio sjevera. A boravili su i u okolici grada Gaziante, na mjestu na kojem je otet James Foley, američki novinar koji je bi prva žrtva islamista, što su im potvrdili brojni izvori, a Turci odbili komentirati.
Novac je često spas
– Osim tog psihološki teškog segmenta, teren je bio i fizički naporan. Sunce, 30 stupnjeva, vjetar u pustinji i kilogrami pijeska u svakoj pori. Kamera koju treba čistiti svaku večer nakon povratka u hotel, i to doslovno usisavačem... Uglavnom, događaji su nas ponijeli. Na granici Turske i Sirije kanili smo provesti tek nekoliko dana pa krenuti u Irak. No kod grada Kobanea stanje se zakuhalo pa smo ostali do kraja. Uspjeli smo ući i u sam grad, ilegalno, iako je to bio velik rizik. Za takav je prijestup kazna u Turskoj tri godine zatvora. Ipak, u jednom kaotičnom trenutku otvorila se mala mogućnost za to i "sad ili nikad".
Spavalo se doslovno na cesti, jeli smo konzerve koje smo ponijeli od kuće, a kao i svuda, osim snalažljivosti koja je potrebna svakom reporteru, u nizu situacija spas je bio džep pun novca kojim se plaćalo sve, i sitno mito i velike ekskluzive. Nagutao se suzavca od kojeg ga je spasila marama, uspomena iz Iraka iz 2003., koju nosi na ovakve terene zbog pijeska, a ne, kaže, kao modni dodatak, kao što neki misle. Obično ne nosi pancirku, ali Sirija je bila izuzetak.
– Ne samo da sam je nosio, već sam je i odjenuo. I kacigu! Pogotovo kada bismo snimali islamiste jer nas je vojska upozorila da je na prostoru gdje smo tada bili na turski teritorij ispaljeno nekoliko granata. Rekao sam dečkima: "Vrag nikada ne spava!"
Strah je doslovno opipljiv
O stanju pak tamošnjih ljudi koji su tri godine u vihoru rata kaže:
– Vrlo je, vrlo loše. Strah koji je prisutan među morem izbjeglica je opipljiv. Ono što rade džihadisti nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Ljudi spavaju po ulicama... bez krova nad glavom. Po glavi vam se tada mota samo pitanje kako im pomoći. Njima koji su do jučer bili sirotinja, a sada nemaju baš ništa. Ukupni dojam začinila je i turska vojska, koja je na granicu dovela velike snage. Kurdsko pitanje u Turskoj je jedno od gorućih. Oni imaju višedesetljetni sukob s pripadnici PKK (Radničke stranke Kurdistana).
Ovaj reporterski zadatak je, ističe, i njegova supruga Ana podnijela posebno teško, ali viberom ju je svaku večer obavještavao je li dobro. Što se tiče njegovih osobnih psihičkih demona koje donosi sa sobom sa svakog novog zadatka otkriva:
– Zbrajam dojmove, ali sada kada je ta količina stresa i adrenalina splasnula osjećam se kao da sam kopao deset dana bez prestanka. Sve što čovjek doživi na terenu ostaje u trajnom sjećanju. S dr. Jamalom Assadom iz sirijske oporbe, koji nam je tamo bio od velike pomoći, dogovorili smo da ćemo pokušati organizirati neku pomoć za Kurde. To je nažalost tek kap u moru njihovih potreba. Njima treba svjetski apel za spas.
>>Novac je u ratu čuvar života i ulaznica za sve
>>Nije dobro. Ratni reporter Zoltan Kabok stigao u Ukrajinu
Iz Šibenika...Zoltan Kabok..., a nakon njega..Iz Sarajeva...Slavko Rako..kako su mi se te njegove rijeci izricane tijekom domovinskog rata uklesale u sjećanje...Bravo Zoltane..