Kako god završila drama u vezi s kreditima u švicarskim francima, jedno je sasvim sigurno – politički profit ubrat će Vlada, a ekonomsku cijenu miješanja političara u reguliranje odnosa između banaka i njihovih klijenata platit će treća strana, najvjerojatnije porezni obveznici. Jer, gubitke netko mora platiti. Banke to neće biti, a vidimo da su se političari uprli da to ne budu ni njihovi dužnici.
Izborna je godina i nijedan političar ne bi propustio ovakvu šansu za dobivanje političkih poena. Svakako će se gledati da se izbjegne donošenje zakonskih rješenja jer bi to proizvelo sukob s EU, koji bi (s razlogom) prosvjedovao zbog političkog pritiska na banke. Druga opcija je da se ide na neku vrstu neformalnog pritiska na banke kako bi popustile klijentima i, zapravo, dopustile da njihov dug plati netko drugi, a ne oni koji su od banaka posudili novac.
Ono što je u ovoj situaciji zanimljivo jest da su u javnosti najglasniji zagovornici teze da političari u povodu toga “moraju nešto učiniti”, a to, kako smo vidjeli, znači socijaliziranje troškova privatnih rizika, predstavnici škole mišljenja koju možemo nazvati intervencionističkom ili, jednostavnije, socijalističkom. Oni će se svim silama upirati dokazati kako su u “slučaju franak” banke na neki način obmanule građane koji su kod njih uzeli kredite, a da sada političari moraju napraviti pritisak na banke kako bi zaštitili dužnike.
Tako su dvojica profesora ekonomije, Drago Lovrinčević i Ivan Lovrinović, optužili banke da su manipulirale tečajem kako bi ostvarile “ekstraprofit” na račun svojih klijenata te da nisu imale pokriće za kredite u stranoj valuti. Malo je čudno da za ovakvu grandioznu teoriju urote o manipulaciji banaka tečajem saznajemo tek nakon što se cijela stvar odvila negativno za dužnike, a banke ostvarile profit. No, to je stav koji je popularan, bar kod naših političara jer je on, zapravo, apel političarima da nekako interveniraju u ovom sporu protiv “zlih banaka”. Zato naši političari jako vole ekonomiste koji zagovaraju državni intervencionizam.
Tu, međutim, dolazimo do nečega što bismo mogli nazvati paradoksom ljevičarske ekonomske politike. Naime, ako pođemo od teze da su “banke zle”, kako onda objasniti ovaj optimizam naših ekonomskih socijalista, koji vjeruju da će dogovori između političara i banaka uroditi nečim dobrim? Zar nije izglednije da će se političari i bankari samo dogovoriti da će dug platiti netko drugi, a ne dužnici banaka? Zar nije ideja o neformalnom dealu političara i banaka pregnantna formula sustava koji ljevičarski ekonomisti nazivaju neoliberalnim kapitalizmom, a koji oni smatraju uzrokom svih zala? Zbog čega bismo sada vjerovali da će upravo ta formula i apeliranje na političare da se dogovore s bankarima proizvesti nešto dobro?
Ne postoji način da banke prisilimo da se odreknu svoga profita jer banke i postoje i rade kako bi ostvarivale profit. Jedino što je moguće jest plaćanje duga bankama učiniti nevidljivim. I to je upravo ono što će se dogoditi. Banke će svoja potraživanja naplatiti na ovaj ili onaj način, a političari će se potruditi da plaćanje tog duga ne bude primjetno. Budući da su dužnici u francima postali grupa za pritisak vidljiva u javnosti, gledat će se da oni ne snose teret otplate duga. Stoga će dug platiti grupa koja nije organizirana i vidljiva, a to su porezni obveznici. I tu je sav trik s aktualnom ekonomsko-političkom zavrzlamom oko kredita u francima.
Posljedice ovoga političko-bankarskog deala, koji forsiraju naši politički populisti uz podršku socijalističkih ekonomskih stručnjaka, svakako će biti dalekosežne. Prije svega, to će se odraziti na sustav povjerenja u naš bankovni sustav jer je u Hrvatskoj očito dopušteno političarima miješati se, ne samo zakonskim putem već i neformalnim pritiscima, u bankovni sustav, a samim tim to će, dalje, imati posljedice na pad našeg kreditnog rejtinga.
Druga je grupa posljedica više ideološko-političke prirode, a tiče se toga da ova posezanja Milanovićeve vlade za orbanovskim rješenjima – doduše, Orban je bar donio zakon, kod nas to može i mimo zakona, neformalnim dogovorima – uspostavlja normalnost jedne ekonomske politike koja se u ostatku svijeta opisuje kao ekstremistička, a trenutačno ju u Europi reprezentira grčka stranka Syriza.
No, jedna je korist od cijele ove situacije: u Hrvatskoj se bar ne trebamo zabrinjavati hoće li na sljedećim izborima na vlast doći neka naša verzija Syrize. U Hrvatskoj Syrizu već imamo na vlasti.
>> Borislav Ristić pridružuje se uglednim kolumnistima Večernjeg lista
Vlada je ubrala svoj profit i biti će joj isplaćen u opoziciji u idućih 12 godina.