Zoran Milanović, Ivo Sanader i ja sreli smo se još u Visokoj ulici. Sjećam se toga dana kada je Sanader intervjuirao desetak kandidata za posao u međunarodnom pravnom odjelu Ministarstva vanjskih poslova, a među ostalima došao je i Zoran Milanović. Ja sam bila Sanaderova savjetnica, on je sjedio u svome uredu, a nas dvoje savjetnika i jedna tajnica dijelili smo jedan vrlo mali ured u predsoblju. Nas troje sjedilo je za dva stola i tko je ujutro došao posljednji, taj nije imao gdje sjesti – prisjetila se novoizabrana predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović jednog detalja iz palače u Visokoj 22 u koju bi rado preselila svoj novi ured.
Svoja sjećanja i dojmove otkrila je u razgovoru za Večernji list vođenom još u rujnu 2012. u Bruxellesu u kojem je istaknula i kako je možda jedina osoba koja se može pohvaliti da je u palači, osim kao službenica Ministarstva, boravila i kao visoka strana dužnosnica.
– Nakon što su naši bivši uredi u Visokoj postali dio državne rezidencije, ondje sam bila s glavnim tajnikom NATO-a. Nisam imala pojma da ćemo tamo prespavati, ali kada smo ušli i kada sam shvatila da ćemo spavati u kući u kojoj sam počela svoju karijeru u vanjskim poslovima, to mi je bilo tako nevjerojatno! Dakle, život nosi takve obrate da ne možete vjerovati – otkrila je tada Kolinda Grabar-Kitarović. Već tada pitali smo je o mogućnosti da 2015. postane predsjednica, no onda još nije imala ideju da bi kao prva hrvatska predsjednica željela preseliti ured s Pantovčaka u Visoku ulicu...
Služila i kao zatvor?
Da je nova predsjednica odabrala prije svega lijepu, zanimljivu i reprezentativnu palaču, dovoljno je samo preletjeti kroz njezinu dugu prošlost. U početku je ondje bila stražarska kula za obranu od Mongola i Osmanlija. Ondje je dugo živio i tadašnji gradonačelnik, a potom i gradski krvnik. Potom je bila u vlasništvu bogatih građana sve do udruživanja u Kraljevinu Jugoslaviju. Od tada postaje rezidencija, prvo Karađorđevića, potom Josipa Broza Tita koji je u njoj spavao samo jedanput. I to zbog bolesti. Od 60-ih do 90-ih koristila ju je Socijalistička partija Hrvatske kada u nju prvo kratko useljava Ured predsjednika Franje Tuđmana, a potom i Ministarstvo vanjskih poslova. Posljednjih deset godina kuća koja slovi za najljepšu na Gornjem gradu pada u zaborav, a o detaljima iz njezine povijesti kontaktirali smo povjesničara Brunu Škreblina s Hrvatskog instituta za povijest koji je napisao njezin povijesni pregled.
– Iako se u literaturi često navodilo da povijest palače u Visokoj počinje gradnjom Mesničke kule u 16. stoljeću i širenjem grada na plato Visoke, istraživanja nedavno preminulog Vladimira Bedenka te nova arheološka istraživanja ipak više upućuju na to da je Gradec i u srednjem vijeku bio na području današnje Visoke ulice te da srednjovjekovna Mesarska kula nije srušena i sagrađena na drugom mjestu, kako su mislili raniji zagrebački povjesničari. Uostalom, Mesnička je kula bila jedna od četiri glavne gradske kule koje su branile prilaz gradskim vratima, a koje su zapravo sve preživjele do danas – počeo je Škreblin priču o nastanku palače na adresi Visoka 22. Kako je gradska uprava prodavala kule privatnim vlasnicima uz uvjet održavanja i ustupanja gradu u slučaju ratne opasnosti, tako su i kulu iznad Mesarskih vrata posjedovali bogatiji građani od kojih je najpoznatiji firentinski trgovac Cion, sin Ivana (Chun) koji je nekoliko puta bio gradski sudac što bi danas odgovaralo funkciji gradonačelnika. U 16 st., zbog turske opasnosti, pristupilo se temeljitoj obnovi Mesničkih vrata i kule iznad njih, a gradio se i širi opkop te most prema vratima. Radnici su većinom bili Slovenci i Nijemci s područja Kranjske. Bilo je jasno da je kula strateški vrlo važna za obranu cijele jugozapadne strane jer se sa strmog brežuljka lako mogao kontrolirati prilaz gradu. Po prestanku ratne opasnosti kula je gubila svoju primarnu, obrambenu funkciju pa se u 17. st. spominje da se u njoj sušilo žito. U 18. st. zanimljiv je podatak koji se ne odnosi izravno na kulu nego, čini se, na kuću u današnjoj Visokoj 15 (danas DIP) koja je bila dio kompleksa. U toj je kući, naime, bio smješten gradski krvnik pa ne bi bilo nemoguće da je kula u to vrijeme služila i kao gradski zatvor. Također, iz tog razdoblja zabilježeno je i prvo ime današnje Visoke ulice: ona se u 18. st. zvala Pod zidom zbog toga što je prolazila duž zapadne strane gradskih zidina.
Upravo će na tom mjestu biti održan i sastanak između predstavnika Saveza komunista i pobjednika prvih demokratskih izbora 1990. nakon sloma komunističkog sustava na kojem se dogovarao prvi prijenos vlasti između Račana i Tuđmana
Novo doba za sadašnju palaču nastupilo je 1775. kada je kula prodana gradskom senatoru Mihovilu Blažekoviću. Od tada sve do 20. stoljeća izmjenjivali su se privatni vlasnici koji su uz kulu pregrađivali stambene prostorije sve dok ona nije poprimila oblik pravog dvorca. Blažeković je počeo i obnovu, a kuću u Visokoj 15 obojio je u crveno pa su je građani još dugo nazivali Crvena kuća. Palaču je naslijedio njegov sin koji ju je odmah prodao profesoru Mihovilu Stivaliću. Iz 30-ih godina 19. st. sačuvan je i opis njezine unutrašnjosti: “Kuća na ‘najljepšem položaju’ sastojala se od pet lijepo nadsvođenih soba na prvom katu, kuhinje, podruma, drvarnice, kolnice i staje za osam konja, sjenika i vrta, a uz kuću je naslonjena kula”. O njezinoj pak vanjštini ostao je zapis iz 1830. topografa Mihovila Kunića: “...iznenađuje pogled na Stivalićevu kulu koja je sagrađena visoko, potpuno izolirano na uskom visokom brdskom uglu... Isto tako iznenađuje kao što očarava pogled na tu smionu i u svom sadašnjem obliku lijepu građevinu; jedva da se čovjek može oteti misli da će se strmoglaviti”.
Nakon smrti Stivalićeve supruge palaču je 1835. kupio grof Aleksandar Drašković, nećak protagonista Ilirskog preporoda Janka Draškovića. U Visokoj su članovi Ilirskog pokreta osnovali čitaonicu u koju je bogatu biblioteku knjiga darovao i Janko Drašković pa je neko vrijeme bila žarište novih ideja odakle su i krenule mnoge preporodne inicijative poput osnivanje Matice hrvatske, Gospodarskog društva, muzeja i kazališta.
– Nakon Draškovića posjed kupuje industrijalac Guido Pongratz, po kome će se palača nazivati sve do danas. Riječ je o poduzetničkoj obitelji koja u Zagreb dolazi iz Štajerske, a nagađa se da ih je na preseljenje u Zagreb nagnala gradnja željezničke pruge koja 1862. dolazi do Zagreba. Guido je tako brzo stekao nadimak „kralj austrijskih željeznica“ – nastavio je Škreblin. Braća Guido i Fridrich (Miroslav) Pongratz bili su i zastupnici u gradskoj upravi, a njihove tvrtke u Zagrebu su izgradile bolnicu, radničko naselje (Pongračevo), ulagale su u prvi gradski vodovod i plinaru, zajedno s drugim privrednicima pokrenuli su i banku, a njima je povjerena koncesija prve zagrebačke tramvajske mreže. Nakon snažnog potresa 1880. upravo su Pongratzi bili jamci za kredit koji je grad podigao za obnovu, što dovoljno govori o njihovoj moći. Pongratzi su svakako jedni od zaslužnijih za konačan izgled palače u Visokoj koju su nadogradili i praktički pretvorili u pravi dvorac. Njihova nadogradnja izvedena je početkom 20 st. prema projektu bečkog arhitektonskog atelijera Fellner i Hellmer koji su projektirali i zgradu HNK, a posljednjom adaptacijom 1911. objekt je dobio današnji izgled. Tada je uređen i park oko palače, a od 1865. vlasnici su i zgrade ispod palače u Mesničkoj ulici koja je također od tada postala dio imanja. Moć i slava ipak nisu potrajali pa su već su u drugoj generaciji znatno osiromašeni. Stvaranjem prve Jugoslavije Zagreb je postao drugi najvažniji grad u državi i bilo je za očekivati da će ga članovi vladarske dinastije Karađorđević češće posjećivati nego što su to prije činili Habsburgovci. Zbog toga je gradska uprava razmišljala preurediti neku od ljepših gradskih palača u kraljevsku rezidenciju.
Svi su joj se divili
– Htjelo se postići da kralj što češće i duže boravi u Zagrebu, a u odabiru rezidencije za kraljevsku obitelj svakako je pomoglo što je jedna od ljepših palača u gradu bila na prodaju pa je Gradsko poglavarstvo 1930. kupilo cijeli Pongratzov posjed – kazao je Škreblin. Kralj Aleksandar Karađorđević sa suprugom je u Zagreb došao početkom 1931. te je odlučio razgledati i svoju buduću zagrebačku rezidenciju u kojoj su još uvijek bili radovi. „Niste pretjerivali kada ste mi hvalili dvorac“, rekao je tada Aleksandar vidno zadovoljan ljepotom dvorca i njegovim preuređenjem. Tom prilikom gradonačelnik Stjepan Srkulj uručio je kraljevskoj obitelji i ključeve palače koja se vratila i u njoj odsjela potkraj 1933. godine. No, već u listopadu 1934. kralj Aleksandar ubijen je u atentatu u Marseilleu, a u ime njegova maloljetnog sina, kralja Petra II. vladao je regent Pavle Karađorđević, Aleksandrov bratić. Nakon što je 1939. stvorena Banovina, knez je 1940. posjetio Zagreb i rezidenciju u Visokoj. “Nema u Zagrebu tako lijepog mjesta, kao što je mjesto, gdje stoji kraljevski dvor”, pisalo je tada u novinama. No, objasnio je Škreblin, to je bio i posljednji put da ju je knez posjetio zbog izbijanja Drugoga svjetskog rata.
Nakon kapitulacije Jugoslavije i formiranja NDH rezidencija Karađorđevićevih postala je Veleposlanstvo njemačkog Reicha. Njemački diplomati i predstavnici uzeli su još nekoliko kuća u okolnim ulicama, dok su cijelu Visoku ulicu iselili i zatvorili prilaz. Od travnja 1941. pa sve do kraja Drugoga svjetskog rata glavni je njemački poslanik u NDH bio Siegfried von Kasche koji je u palači i stanovao. Saveznici su ga nakon uhićenja 1945. izručili Jugoslaviji te je Kasche 1947. osuđen na smrtnu kaznu.
I nakon sloma nacističke Njemačke i uspostave komunističke Jugoslavije na čelu s Josipom Brozom Titom palača u Visokoj ostala je najviša državna rezidencija za potrebe predsjednika sve do sredine 60-ih godina kada je izgrađena današnja predsjednička rezidencija. Međutim, čini se da je Tito u njoj vrlo rijetko boravio i da je radije preferirao vilu Weiss. Prema svjedočenju kostimografkinje i scenografkinje Latice Ivanišević Tito je ondje prespavao 1945. za doček Nove godine. Naime, Tito je trebao slaviti Novu godinu u Banskim dvorima, no u večernjim satima javljeno je da je prehlađen i kako se slavlje premješta u Visoku ulicu gdje je pozvan uži krug prijatelja. Među njima su bili djed Latice Ivanišević, Srećko Šilović te Titova desna ruka Aleksandar Ranković. Navodno je tada Ranković zatražio da se likvidira Krleža što je prema toj priči spriječio Šilović. Od početka 60-ih godina palača se ponovno preuredila za novu namjenu i od tada je bila sjedište Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske.
– Početkom 70-ih u palači je snimana serija “U registraturi” prema romanu Ante Kovačića. Ipak, u skladu s novom namjenom, u palači su najčešće boravili članovi Partije te su se tamo održavali brojni politički sastanci. Upravo će na tom mjestu biti održan i sastanak između predstavnika Saveza komunista i pobjednika prvih demokratskih izbora 1990. nakon sloma komunističkog sustava na kojem se dogovarao prvi prijenos vlasti između Račana i Tuđmana – objasnio je Škreblin. Potom je u Visokoj kratko bio Ured predsjednika.
Međutim, već od kraja 1990. palača ponovno mijenja namjenu i postaje sjedište Ministarstva vanjskih poslova u kojem je svoju vanjskopolitičku karijeru počela i Kolinda Grabar-Kitarović. Kada je JNA raketirala Zagreb, palača u Visokoj nije izravno pogođena, no gotovo su sve kuće u toj ulici pretrpjele oštećenja od detonacija i gelera. Nakon međunarodnog priznanja Hrvatska je počela razvijati međunarodne odnose pa je palača od 1996. postala premalena.
Tako je napokon palača u Visokoj određena kao rezidencija za ugošćavanje visokih stranih državnih dužnosnika, no ona do danas nije opravdala taj naziv. U njoj su prespavali tek u rujnu 1998. tada već bivša britanska premijerka Margaret Thatcher te 2013. japanski princ Akishino sa suprugom, princezom Kiko. Većina gostiju spavala je u hotelima.
"Aleksandar Karađorđević koji se divio ljepoti svoje zagrebačke rezidencije" Sto Vi brbljate. Tu je on bio gost a ne vlasnik i nije njegova. Amen.