Živimo u vremenu senzacije. Danas je od onoga što znaš i kakve kvalitete imaš puno važnije ono što si sve spreman napraviti. Jer uvjerava nas se da je najvažnije biti poznat, a da način kako do toga doći uopće nije bitan. Posljedica toga je potpuna banalizacija svakog sadržaja i to do te mjere da stvar postaje uvredljiva. Internet je trebao postati glavnim krivcem za spomenuto, ali to što je mreža stovarište govana krivi su anonimni selebritiji.
Između bordela i podzemlja
Društvene mreže su sajmovi dokonih, nakaradnih i nepostojećih individua koje same sebe slikaju gole ili samo malo obučene i najavljuju gdje će se ludo zabavljati pa da ih se poprati. Te je Njupi tulumarila tamo, te je Tupi kupila ono i bila sa Fukijem kod Njupi na njezinu tajnom vjenčanju koje je, gle čuda, objavljeno u svim medijima. I sve to uz obavezan idiotski osmijeh koji će publici biti krunski dokaz da taj marginalni jad živi sretan i ispunjen život. Naravno da me uopće nije briga kako tko živi, sve dok ne pokušava agresivno svoj pristup nametnuti kao opći obrazac. E, tu već počinju problemi jer stvarnost je drugačija, ali o njoj nitko ne govori i svi su se nakačili na senzaciju, na površan pristup, na nebitna lica s još nebitnijim životima, na iskrivljavanje slike svijeta i uvjeravanje da je od onog što se doista događa puno značajnije ono što nam se podmeće kao važno. Uz događaje to se odnosi i na likove kojima bismo se trebali diviti na uspjehu, a koje nitko ne želi nazvati pravim imenom. A stvar je jasna, “sve sama kurva, muška i ženska”, rekao bi Marinković. Pjevačice za koje nitko ne zna što pjevaju, manekenke koje su na svojim leđima, uz poneku seosku alibi-reviju, uglavnom nosile kakvog tajkunskog gutača samoglasnika, stilisti koji ne mogu micati spajalicama priheftana lica. No, bezobrazluk jeftinog senzacionalizma ne završava samo na tom polusvijetu. Još su veće senzacije, recimo, u činjenici tko je sve u Hrvatskoj ovih godina bio ministar, tko je zaglavio u politici i živio od nas, tko nam je dijelio lekcije, tumačio nam da smo prirodno blesavi i da samo slušajući njih imamo šanse za kakav takav izlazak iz svinjca u koji su nas oni i uveli. Danas je, na sreću, određen broj takvih po zatvorima, a veći broj, na žalost, još uvijek nije. Dok smo svi mi, stisnuti između lažnih zvijezda, a zapravo bordela, i lažnih elita, a zapravo podzemlja, gutači servirane stvarnosti i krotki davatelji legitimiteta i jednoj i drugoj strani. Ni vijesti iz svijeta nisu bolje. Odavno su postale crna kronika. Znat ćemo kad se prevrne neki prenatrpani trajekt u Indoneziji ili podivlja neki vlak u Španjolskoj, ali nećemo imati pojma što se u svijetu događa i što ima veze s nama. Više nas iz svijeta ne zanimaju ni mrtvi, sada vrijede isključivo ubijeni.
Pop-kultura i papa-kultura
U gradaciji senzacije “obična” smrt ne nosi dovoljno uzbuđenja, nije zapaljiva roba. Ubiti, e da, to je stvar koja ljude sigurno zanima. Nasjest ćemo i na papinu gej poslanicu i to u stilu “jebate, kako se usudio reći”, a razapetom ćemo Isusu time dodatno zavrtati čavle u onim ranama jer zna se da je “vjera bez djela mrtva”. Papa je očito shvatio stvar i pokušava postati dijelom pop-kulture ili je čak želi pretvoriti u papa-kulturu. Ono što svi nosimo među nogama nikada nije ni trebalo postati senzacijom, ali u trenutku kada nam se uspjela podvaliti vlastita spolnost postali smo lako manipulativna masa koja obrasce sretnog života traži u reklamama. Dobra je vijest ipak ta da na skali senzacionalizma ponestaje stupnjeva i sve je manje toga što nas može šokirati. Oni koji od toga žive uskoro će morati, ako žele zadržati kontinuitet, posegnuti za još radikalnijim potezima. Da se zadrže u orbiti, morat će početi sa samoranjavanjem, guljenjem kože, paljenjem kose, čupanjem noktiju, vađenjem zuba cvik-cangama.
I sve će to morati raditi uz smiješak, jer to je jedini način da nas se uvjeri kako je njima super, a kako smo mi svi ostali, koji si ne čupamo nokte, potpuno retardirani. Ti ljudi s posebnim internet-potrebama na kraju će doći do točke kada će svoj egzistencijalni ekshibicionizam moći rješavati na dva načina: masovnim ubojstvima ili intimnim samoubojstvom na mreži. Treba se nadati da u prvom slučaju nećemo biti blizu tih psihopata, a drugom se slučaju treba pomalo i radovati. Jer kad im za održavanje selebriti-statusa isključivo ostane oduzimanje vlastitog života, to znači i da ćemo ih posljednji put biti prisiljeni gledati.
