Premijer Tihomir Orešković u intervjuu za Večernji list istaknuo je nimalo slučajno da ga građani koji mu prilaze nikad ne pitaju za ideološke teme, za ustaše i partizane. “Obične smrtnike”, egzistencijalno ugrožene, kojih je iz dana u dan sve više, zanima ostvarenje nade o boljem životu i da im djeca ne moraju odlaziti iz Hrvatske u potrazi za poslom. To je glavna tema razgovora, kaže premijer. Dok se i u Saboru i u javnosti govori o ugrožavanju raznih sloboda, a najmanje o egzistencijalnoj ugroženosti, zaboravlja se ono temeljno da egzistencijalno ugrožen čovjek ni u demokraciji ne može biti i nije slobodan čovjek. Varaju se svi oni koji misle da građani ne vide da im političari, prikrivajući vlastitu nesposobnost u kreiranju javnih politika i nezainteresiranost za opće dobro, serviraju na pladnju igre umjesto kruha.
Istraživanja već niz godina pokazuju da građani imaju najniže povjerenje u Sabor, Vladu i stranke. Kad politika prokocka povjerenje naroda, on joj je već okrenuo leđa i samo je pitanje hoće li se prevaren pomiriti da se malo toga da promijeniti ili će se pobuniti. Mnogi intelektualci upozoravaju da je krajnje vrijeme da se okrenemo budućnosti pa tako ugledni akademik Ivan Cifrić za Večernji list govori da ga, među ostalim, najviše zabrinjavaju prepucavanja od lijevog do desnog, partizani i ustaše, što je anakrono nakon 70 godina, ističući da je to politički arsenal kojim se stvaraju konflikti i prikrivaju nedostaci javnih politika. Nataša Kandić, direktorica beogradskog Fonda za humanitarno pravo, u Novom listu napominje da u Vukovaru treba rješavati egzistencijalne probleme građana, a ne potencirati incidente i produbljivati nesnošljivosti. To smo mnogo puta, kad je riječ o Vukovaru, čuli i od javnih osoba u Hrvatskoj, ali istih onih koji taj recept za dobro Vukovara ne zagovaraju za cijelu zemlju.
Zar misle da građani ne uočavaju toliku količinu licemjerja i manipulacije? Ne bi li recept koji se u interesu građana zagovara za Vukovar trebao biti dobar i za cijelu Hrvatsku i obratno!?
Egzistencijalno ugrožen čovjek zaista nije slobodan. I ne samo da nije slobodan: Čovjek koji je pterećen kreditima i za kojeg svaka, i najmanja opasnost da izgubi posao visi kao mač nad glavom jer to automatski znači i ovrhe banke, beskućništvo, ugrozu obitelji, nalazi se u ropskom položaju. I to ne u položaju koji su imali robovi u starom robovlasničkom sustavu, jer su u tom sustavu vlasnici ipak brinuli za robove, već u položaju roba kojeg vlasnik samo "muze", bez ikakve brige za njega. Sustav kredita stvorio je novi robovlasnički sustav, gori od i jednog u prošlosti. Dodatna otežavajuća okolnost je poticanje ljudi da radi "veće mobilnosti" ne ulažu u vlastiti stan/kuću - što se u zapadnom svijetu i dodatno obeshrabrije porezom na nekretnine (mislim na one u kojima vlasnici žive) - jer time ti ljudi postaju dodatno osjetljivi na bilo kakav potres u životu (gubitak posla, bolest...) i još lakše će kliznuti u ropstvo. Kod nas se o tome još malo govori, ali pred nama je doba opće robotizacije, zbog koje će nestati čitav niz običnih zanimanja, onima u kojima su mahom radile žene i time zarađivale malu ali ipak dodatnu plaću u obitelji. To će dodatno povećati nezaposlenost. Priča se o robotizaciji kao vremenu u kojem će ljudi raditi manje i imati više vremena za sebe - ali realno ona nije to. Ona je uvod u vrijeme u kojem će mali broj ljudi koji će imati posao raditi još više i pod još većim strahom nego danas od gubitka posla, a većina će biti nezaposlena i getoizirana, prepuštena siromaštvu i bolestima. Je li to svijet koji želimo? Sumnjam. Ali to JEST svijet u kojem nas krupni kapital gura. A u svemu tome pomažu mu politika i mediji.