Svečanom akademijom održanom u Hrvatskom domu u Vukovaru obilježen je Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata kao i 26. godišnjica najveće razmjene ratnih zarobljenika koja je 1992. godine održana u Nemetinu. Prema riječima predsjednika Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSK) Danijela Rehaka toga 14. kolovoza 1992. godine kod Nemetina u velikoj razmjeni oslobođeno je 714 hrvatskih zarobljenika.
- Prema našim podacima u Hrvatskoj je kroz logore prošlo oko 30.000 građana ali velika većina njih nije upisana. Ne znam niti je li i danas Ovčara upisana kao logor jer zatočenici, koji su pobijeni na Ovčari, tamo nisu bili zatočeni 72 sata. Žalosno je da mnogi logoraši nisu ostvarili svoja prava radi nekih takvih odredbi iako su prošli prave životne kalvarije, rekao je Rehak.
Na upit kako komentira riječi nekadašnje ministra vanjskih poslova Mire Kovača da će jedan od uvjeta Srbiji za ulazak u EU biti i da obeštete nekadašnje logoraše Rehak je rekao kako ne vjeruje da će od toga bilo što biti. Podsjetio je kako je HDLSKL-a još 2002. godine pokrenulo postupak da im se isplati šteta radi svega što su pretrpjeli u logorima ali da od toga nikada ništa nije bilo.
-Ne vjerujem da će išta ikada od toga biti. Takve priče se uvijek pokrenu pred neke izbore ili datume, priča o tome dva tri dana, a onda se sve zaboravi. To traje već godinama. Svi su upućeni u našu problematiku, svi sve znaju ali ništa se nije nikada napravilo. Ja često kažem kako vjerujem da postoji nekakav dogovor, o kojem mi ne znamo ništa, i da je sve ovo rezultat njega, rekao je Rehak.
Ukazao je i kako nikada nitko od odgovornih za ustrojavanje logora i sve što se događalo u njima nije odgovarao.
Jedan od zatočenika logora u Srbiji bio je i Stipo Mlinarić koji je i sam razmijenjen u velikoj razmjeni kod Nemetina. Prisjećajući se tih dana kaže kako je prošao kroz tri logora, Stajićevo, Niš i Sremska Mitrovica te da bi ih tako i rangirao po uvjetima i svemu što su proživjeli s tim što je „Sremska Mitrovica bila hotel sa tri zvjezdice u odnosu na prethodna dva logora“.
-Logor je nešto najgore što čovjek može preživjeti i doživjeti. I danas su mi ta sjećanja strašna te se i danas sjećam kako su nas tukli. JNA nas je spasila da u autobuse ne uđu civile da nas pobiju, a tukli su nas i vozači, čuvari. Tukli su nas svi pa čak i ruski unproforci u međuprostoru pred razmjenu. Najgore batine su nam bile 15. siječnja 1992. godine. Tukli su nas cijelu noć, a nismo znali zašto. Kasnije smo doznali da je toga dana Hrvatska međunarodno priznata. Na kraju nisu više imali snage pa su nas natjerali da legnemo potrbuške i trčali po nama, prisjeća se Milinarić.
I on ukazuje kako nitko od odgovornih za logore nije odgovarao iako su govorili i svjedočili o svemu.
-Ispitivao nas je potpukovnik KOS-a koji je u srpnju 1991. godine bio na Trpinjskoj cesti kod Blage Zadre. Došao je iz Zagreba i tada donio pet kalašnjikova. Kasnije nas je ta osoba ispitivala. Nitko nije imao za potrebu da provjeri tko je to, o kome se radi i možda pokrene istragu, rekao je Mlinarić.
Sad kad krenu trofazni komentirati, kaj je bilo 41., pa 1383. ... Sve oko njih lopovi, a oni nevinašca, žrtve ... ubijale ih bake i dedeki, sve ustaša do ustaše.