Nakon što je izgubila arbitražu u Ženevi, Hrvatskoj kao Damoklov mač nad glavom stoji arbitraža u Washingtonu. Tu je arbitražu protiv Hrvatske pokrenuo mađarski MOL, njezin strateški partner u hrvatskoj naftnoj kompaniji Ini. Naime, dok će gubitak spora u Ženevi Hrvatsku stajati samo sudske troškove, gubitak spora u Washingtonu stajao bi je od milijardu i pol kuna naviše. Dobije li taj spor, MOL bi za taj iznos krajem ove godine mogao ovršiti hrvatski državni proračun. Stoga smo pokušali istražiti kako je došlo do te arbitraže i kako bi se Hrvatska mogla obraniti od MOL-ovih optužbi. Što točno MOL od Hrvatske traži, to na žalost ne znamo jer je suđenje tajno. Znamo samo da je MOL arbitražni postupak protiv Hrvatske pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu pokrenuo 26. studenoga 2013., a kao razlog je naveo “kršenje određenih obveza i postupaka u vezi s MOL-ovim investicijama u Hrvatskoj”. Prema vijesti HRT-a od 10. rujna 2014., “MOL smatra da hrvatska Vlada nije ispunila obveze iz Glavnog ugovora o plinskom poslovanju i njegovih dodataka na koje se obvezala početkom 2009. MOL tvrdi da je zbog toga pretrpio štetu od najmanje dvije milijarde kuna.” No, prema pouzdanoj informaciji, u Ini računaju da su regulatorne odluke hrvatske Vlade nanijele Ini u razdoblju od 2011. do 2016. u plinskom poslovanju štetu veću od tri milijarde kuna. Stoga možemo pretpostaviti da MOL traži naknadu od polovice tog iznosa naviše budući da je i njegov vlasnički udjel u Ini oko 50 posto.
Glavni ugovor o plinskom poslovanju Republika Hrvatska zaključila je s MOL-om 30. siječnja 2009. Po tom ugovoru trebala je od Ine otkupiti tvrtku Prirodni plin, a ugovor je definirao i uvjete, uključujući cijenu, po kojoj je Prirodni plin, odnosno Vlada, sljedećih 15 godina trebala kupovati plin od Ine. Tadašnji potpredsjednik u Vladi premijera Sanadera Vladimir Polančec kaže da je, nakon što je MOL povećao svoj vlasnički udjel u Ini na gotovo 50 posto, “Vlada sama htjela pregovarati o novom ugovoru s tada jedinim relevantnim dobavljačem plina, ruskim Gazpromom, a ne da to čine Mađari”.
Novac presušio
– Prirodni plin trebao je imati ugovor s Inom o otkupu sveg njezina plina te s Gazpromom za milijardu do milijardu i pol kubika – kaže Polančec. A budući da bi država i od Ine kupovala plin po cijeni vezanoj uz cijenu ruskog plina, “činjenica je da bi Prirodni plin prve dvije godine poslovao s gubitkom. No, Hrvatska je po međunarodnim obvezama trebala prestajati subvencionirati plin, njegova je maloprodajna cijena trebala rasti, i tvrtka bi još 13 godina poslovala profitabilno”, dodaje Polančec.
I na Hrvatsku se, međutim, u prvoj polovici 2009. sručila globalna financijska panika, prihodi državnog proračuna su naglo pali, a rashodi su porasli. Prvog lipnja 2009., do kada je trebala od Ine otkupiti njezin “plinski biznis”, Vlada nije imala novca. – Otkud bismo platili dvije milijarde kuna? – kaže za Večernji list tadašnji ministar financija u Sanaderovoj Vladi Ivan Šuker.
Na polovici mandata otišao je Sanader, a na čelo Vlade došla je Jadranka Kosor i saznala da je Ina nagomilala porezni dug veći od dvije milijarde kuna. U novčanoj suši koja je nastupila premijerka i ministar financija počeli su pritiskati Inu da taj dug plati. Ali ni Ina nije imala otkud i našla se u opasnosti da joj odjednom dospiju svi inozemni krediti ukupno veći od milijardu dolara. Priskočio je MOL i ponudio milijardu kuna pozajmice Ini, a Vlada je pristala da drugu milijardu Ina bez kazne plati u obrocima. Tada su Vlada i MOL sredinom prosinca krizne 2009. sklopili prvi dodatak glavnom ugovoru o plinskom poslovanju.
– Meni su bile najvažnije dvije stvari, da Ina plati porezni dug i da se otkup tvrtke Prirodni plin od Ine odgodi – kaže Šuker. I doista, “iznimno od odredbi glavnog plinskog ugovora, ugovorne strane ovim dodatkom potvrđuju da se kupnja 100% poslovnog udjela u PP od strane Vlade odgađa do 1. prosinca 2010. godine.”
Prvim dodatkom riješena su i mnoga druga pitanja – opskrba plinom, cijena prirodnog plina tarifnim i povlaštenim kupcima, tarifa za skladištenje plina, rudarska naknada za eksploataciju ugljikovodika, investicije... Riječ je, dakle, o složenom i višeznačnom ugovoru kojim su obje strane preuzele brojne krupne obveze.
No, pokazat će se vjerojatno kao najvažnije u washingtonskoj arbitraži, Vlada je, točnije njezin potpredsjednik Ivan Šuker, i u prosincu 2009. potpisala da “ima namjeru održati na snazi glavni plinski ugovor”. Vlada je i tada bila “suglasna da GMA ostaje na snazi”. Nije se, dakle, samo Sanaderova Vlada obvezala, između ostaloga, od Ine otkupiti njezino plinsko poslovanje, nego je tu obvezu kao vlastitu još jednom ponovila i Vlada Jadranke Kosor, zajedno sa svim svojim ministrima i Državnim odvjetništvom koje je pratilo i nadziralo sklapanje prvoga dodatka. Prema tome, kasniji prigovor da je glavni plinski ugovor sklopio premijer Sanader zato što ga je glavni izvršni direktor MOL-a Zsolt Hernadi podmitio ne može se odnositi na Kosoričinu Vladu koja je prema MOL-u preuzela iste ugovorne obveze. A zašto ni Vlada Jadranke Kosor ni 1. prosinca 2010. ni kasnije nije te obveze izvršila?
– Ja sam došla na čelo Vlade u izuzetno teškim okolnostima – kaže bivša premijerka Jadranka Kosor i dodaje: – Gospodarstvo je padalo, BDP je padao, proračun je bio u teškoj situaciji, već na ljeto imali smo dva rebalansa. Tada sam ustanovila da Ina duguje proračunu dvije milijarde kuna i to je naplaćeno. Predložila sam Vladi da skinemo oznaku tajnosti s plinskog ugovora s MOL-om, da ga objavimo i da napravimo njegove dodatne analize.
– Kad je Polančec otišao, došao je Popijač za ministra gospodarstva – nastavlja J. Kosor – i onda je on operativno vodio sve daljnje razgovore oko ostvarivanja tog ugovora, i svih izmjena koje su bile nužne zbog činjenice da je situacija bila jako, jako teška. Ja sam radila intenzivno na deblokadi pregovora s EU, a kad smo ih deblokirali, počeli su pregovori o najtežem 23. poglavlju, o pravosuđu i suradnji s Haagom. Morali smo uvesti i onaj nesretni krizni porez koji nije dugo trajao, ali i samo njegovo uvođenje dovoljno govori o tome u kakvoj smo bili situaciji.
Đuro Popijač postao je ministar gospodarstva samo tri tjedna prije nego što je Šuker “u ime i za račun Republike Hrvatske” s MOL-om potpisao prvi dodatak glavnom ugovoru o plinskom poslovanju, tako da je Vladin dogovor s Mađarima praktički zatekao “na stolu”. A iz njegova su ministarstva bili otišli svi s kojima je mogao meritorno razgovarati o Ini. Pojačanje, državnu tajnicu i ravnatelja Uprave za energetiku dobio je tek potkraj siječnja 2010.
– Odmah smo počeli ozbiljno raditi na tome. Bilo nam je nužno vidjeti skriva li se tu nešto što zaista može otvoriti teške procese i nanijeti nam ekonomske štete – kaže danas Popijač. U nedostatku stručnjaka u Ministarstvu, Popijač se oslonio na vanjske suradnike pa je ugovore s MOL-om satima “secirao” s Davorom Šternom, Jasminkom Umičevićem i drugima.
Ali na proljeće 2010. nad hrvatske ugovore s MOL-om nadvili su se novi tmurni oblaci, dogodio se dramatičan obrat: počelo se govoriti o tome da su ti ugovori posljedica kaznenih koruptivnih djela, da su postali predmetom kriminalističkih istraga i izglednih teških optužnica. A Popijač je trebao naći načina da ih provede, poništi ili izmijeni tako da ne nanose štetu državi, što znači da ih je morao tretirati kao legitimne.
– Hrvatsko pravosuđe otvaralo je niz tema vezanih za privatizaciju Ine, za međudioničarski ugovor s MOL-om i njegov prvi dodatak tijesno povezan s glavnim plinskim ugovorom i njegovim prvim dodatkom. Otvorila se priča oko potpredsjednika Polančeca i njegova odlaska iz Vlade vezana za Podravku, koja se opet povezivala i s Inom. Dođete u situaciju da morate provesti nešto za što su već dignute, ili se spremaju, teške optužnice, za što se u javnosti već otvoreno priča da je ugovoreno netransparentno i kriminalno – kaže Popijač.
Pravosuđe ništa nije riješilo
Damir Polančec uhićen je 30. ožujka 2010. pod optužbom da je sudjelovao u kriminalnoj organizaciji koja je htjela kupiti Podravku njezinim novcem, u čemu je pripomogao i MOL svojim kreditom. Popijač se našao u nemogućoj situaciji. – S jedne strane pokretane su istrage i dizane optužnice, a s druge su ugovori s MOL-om bili na snazi, nitko ih nije dovodio u pitanje, nitko ih nije suspendirao. Morali smo pretpostaviti da će ti procesi završiti u skoro vrijeme. No mi smo otvorili pitanje i međudioničarskog ugovora i glavnog plinskog ugovora čim je to u lipnju 2011. postalo moguće. Tek tada su ugovorne strane mogle otvoriti pregovore oko eventualnog nezadovoljstva samim ugovorima i spornim stavkama – prisjeća se Popijač.
Vlada Jadranke Kosor, prema pričanju Đure Popijača, u lipnju 2011. usvojila je stajališta za pregovore s MOL-om. – Sve je to tada napisano – i način upravljanja, i rafinerije, i gubitak tržišta, sve smo to poslali Mađarima. Formirali smo i pregovarački tim u kojem su uz mene bili ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković i ministrica financija Martina Dalić. Slali smo dopise Mađarima, oni su ih slali nama, ali svoj pregovarački tim nikada nam nisu poslali. Taktizirali su i čekali izbore – dodaje Popijač.
Otkriva još jednu važnu stvar: – U kontekstu svih tih pravosudnih procesa oko Ine, potkraj pregovora konzultirali smo se i s Europskom komisijom što možemo učiniti da se zaštitimo. Da li da zaustavimo pregovore s MOL-om, da se postojeće stanje nekako zamrzne, da li zakonom? Rekli su nam: “Vi ne možete ograničiti slobodu kretanja kapitala, ali vaše pravosuđe može mnogo toga riješiti.”
U listopadu 2011. raspušten je Sabor, Vlada J. Kosor postala je samo tehnička, ni za kakve dogovore s MOL-om više nije imala ovlasti. Šest godina kasnije hrvatsko pravosuđe nije ništa riješilo. Plinski ugovori Republike Hrvatske s MOL-om iz 2009. još su na snazi, nedirnuti, a provedeni samo djelomično. Glavni prijepor je ostao: Hrvatska nije otkupila Inin plinski biznis. Jedini način da izbjegne plaćanje odštete MOL-u je da na arbitraži u Washingtonu dokaže da je za to imala opravdane razloge.
>> Vlada se ponaša kao da s Inom počinje i staje svijet
