Noge su “vrištale” od bolova, srce je ubrzano radilo, a zrak se hvatao “na škrge”. Tisuće neravnih kamenih stuba još je trebalo prijeći na popodnevnom nepalskom suncu. Ta dionica puta do Annapurna base campa (ABC) na Himalaji bila je za nas amatere u najmanju ruku zastrašujuća. Na leđima smo nosili nešto vode, rezervnu majicu i jaknu, no unatoč laganom teretu, koraci su se jedva povlačili jedan za drugim.
Pozdrav kao pjesma
Šerpe, a neki od njih su teglili i više od 50 kilograma što opreme raznih penjača, što hrane za planinarske domove, plinskih boca, građevnog materijala, kokoši i drugih potrepština, kao formule su prolazili pokraj usporenih i uspuhanih turista.
– NAMASTEEEeee – gotovo pjevušeći pozdravljaju svakog prolaznika i nestaju iz vidokruga u nekoliko sekundi. U četiri dana puta do ABC-a, koji se smjestio na 4200 metara nadmorske visine, na koji je autor ovog teksta potegnuo s deseteročlanom ekspedicijom iz Hrvatske, to je bila standardna pojava što je u nekim trenucima i frustrirajuće. “Kako ti sitni dobronamjerni ljudi mogu takvim tempom juriti gore-dolje, uz minimalno odmora”, prošlo je vjerojatno svima koji su to vidjeli kroz glavu u jednom trenutku. Nikoga nisu ostavljali ravnodušnim. Oni su kralježnica cijele regije i prijeko potrebna pomoć svim turistima. Za šaku eura svoje košare zakačene preko glave i leđa danima nose do udaljenih sela ili domova među planinama. Nerijetko hodaju u potrganim natikačama te spavaju u ledenim šatorima ili oronulim sobicama pokriveni tek jednom tankom dekom.
Tako prehranjuju obitelji, a rade doslovno svi. Dječaci koji imaju samo 16 godina hodaju uz bok s djedicama koji su odavno zagazili u sedmo desetljeće života. Za drugo ne znaju i s tim što imaju zadovoljni su. Neuništivi su, a smiješak s lica nikada ne skidaju. Prehrana im se temelji na riži i povrću. Meso im je luksuz pa ga rijetko jedu. Jedan od domova na Machapuchare Base Campu na 3800 metara vodi mladić iz Pokhare, drugog po veličini grada u Nepalu.
– Sezona nam traje 11 mjeseci. I svakodnevno nam nosači donose stvari potrebne za rad. Sve što vidite oko sebe netko je morao donijeti. Svaki stolac, svaki krevet i prozor netko je morao donijeti na leđima ili natovariti na magarce. Nosači su stalno na putu s hranom – rekao je na dobrom engleskom za nepalske pojmove.
Priroda protiv gradova
Oni Nepalci koji žive u bespućima planinskih masiva većinom su poljoprivrednici. Prema nekim procjenama, čak 80 posto stanovništva živi od poljoprivrede. Rižina polja su im svetinja. Početkom studenog bila je žetva, užurbano razdoblje za lokalce, kada su cijela sela i obitelji maksimalno upregnuti kako bi rižu što prije isporučili u nizine i gradove gdje se dalje suši i obrađuje. A ti gradovi sušta su suprotnost netaknutoj prirodi Himalaje. Glavni grad Kathmandu predivna je mješavina raznih kultura koje su se ispresijecale na trgovačkim putovima starog Nepala i čine ga tri grada, bivše kraljevine Patan, Bhaktapur i Kathmandu koje su se kroz vrijeme spojile. Navodno broji oko milijun duša, ali lokalci tvrde da je ta brojka barem dvostruko veća. Nešto više od 80 posto stanovnika Nepala, smještenog između Tibeta, odnosno Kine i Indije, hinduisti su, 11 posto su budisti, a četiri posto čine muslimani. Na svakom koraku, doslovno u svakoj ulici, može se naći poneka budistička stupa, a oko starih hinduističkih hramova u središtima gradova, durbara, odvija se glavnina trgovine.
Cjenkanje kao životni stil
Kao u mravinjaku, između improviziranih štandova s voćem, kućnim potrepštinama i suvenirima, voze se automobili i motori indijske proizvodnje koji su svi odreda odavno sa statusom oldtajmera, prolaze stotine ljudi, rikše i pokoja krava. No, cijelom tom kaosu nema nervoze. Ljudi ne viču i toliko su svi pažljivi da uopće nema kontakta s drugim sudionicima “prometa”. Jedini problem u cijeloj je priči prašina i smeće po ulicama.
Ceste prema našim standardima, naime, ne postoje tako da svako vozilo, pa bio to i bicikl, iza sebe diže oblak koji opasno smeta dišnim putovima. Kao da nitko nikada nije ni lipe uložio u njih. Baš zbog toga gotovo svi policajci i vojnici nose medicinske maske na licu ne bi li barem malo smanjili udisanje prašine. No, civile kao da ona uopće ne zamara. Na ulicama se odvija doslovno sve. Frizeri šišaju i briju na kamenim zidićima, vozači spavaju na svojim rikšama, a nije rijetkost da se i prolaznici jednostavno smjeste uz rub neke zgradice i malo ubiju oko. Trgovci najnormalnije svoje voće i povrće drže na podu u prašini, a meso u improviziranim mesnicama hladnjaka nikada nije vidjelo.
Naravno, za svaku kupnju valja se dobro cjenkati. Sićušni Nepalac koji na biciklu prodaje voće, s osmijehom od uha do uha pokušat će oderati nesmotrenog turista.
– Dvije jabuke? 300 rupija (oko tri eura) – pokušao je jednim udarcem zaraditi tjednu plaću mladić na cesti. Slično je u svakoj trgovini opremom za planinare ili čak manjim hostelima gdje se jedno noćenje u “neponovljivim”, jedinstvenim uvjetnima može naći i za četiri eura po gostu. Ti neponovljivi uvjeti podrazumijevaju da nema tople vode, da ćete imati cimere u obliku kukaca i da postoji velika mogućnost da pukne neka cijev te da imate i poplavu. Zbog toga se nitko od osoblja hostela neće pretjerano uzrujati.
Bogatstvo za jedno pivo
– Poplava na trećem katu? Pa kako se to moglo dogoditi? – sa smiješkom na licu pitao se vlasnik hostela. Zna on jako dobro da poplavu ima već mjesecima, ali ništa nije napravio da riješi taj problem. Takvi su i inače. Ako konobara previše zatrpate narudžbama, on će se jednostavno okrenuti i sa smiješkom na licu vratiti za šank a da nije dokraja pohvatao tko je što naručio.
Pa se ti misli. A ionako je lutrija dobiti ono što si tražio ako je više od troje ljudi za stolom. Dakle, još nemaju razvijen duh za turizam i poduzetništvo. No, unatoč tome hrana im je jeftina, ipak je riječ o jednoj od deset najsiromašnijih zemalja na svijetu. Dobar ručak u gradu može se pojesti za nešto više od eura. No cijena alkohola znatno je veća. Najjeftinije domaće pivo je oko dva eura u dućanu. U kafićima se cijena penje do tri, tri i pol eura. U planinama i do pet, ipak ju je netko trebao dotegliti gore.
Prema nekim procjenama, jedan turist novcem koji ostavi u toj zemlji prehrani deset Nepalaca, a zemlja uprihodi oko 335 milijuna dolara godišnje od turizma.
BDP im je tek škrtih 240 dolara po stanovniku, kojih ima malo manje od 30 milijuna. Gotovo polovica stanovnika živi ispod razine siromaštva. Nepal je država s jednim od najvećih hidropotencijala na svijetu. Rječice i rijeke presijecaju doslovno svako brdo i planinu, no usprkos izgrađenim hidroelektranama, redukcije struje svakodnevna su pojava.
