Nema noći u kojoj prije no što potone u košmar svoj kušin ne natopi suzama. U proteklu dvadeset i jednu godinu isplakala ih je valjda za cijelu jednu rijeku. A tako će biti sve dok je ima. Njezine suze za sinovima Miljenkom, Ivicom i Budom te mužem Vicom nikada neće presahnuti. Izborano lice orosit će joj se i kad se sjeti svekrve Grgice. Kad su joj pucali u glavu, imala je četiri godine više no što ih ona ima sada. A njoj su 84 ljeta. Nisu preživjeli ni šogor Krsto ni žena mu Luca ni nećak Marko... Koliko smrti u jednome danu...
– Tužna sam, mili Bože. Velike su to rane, a živ u jamu ne mo’š. Pitat’ će ih Bog za zlo koje su učinili – kaže Eva Šegarić dok se rukama hvata za ono što je najviše boli. Srce.
Priča zatim o strahotama toga 18. studenog 1991. godine koje je vidjela u svojoj Škabrnji. Jednom muškarcu otkidoše uho, ubiše ga pred njezinim očima:
– Dovukli su ga vezanog žicom, nji’ dva skočiše na njega. I gotovo. Govorila sam im da i mene ubiju. Nisu tili. Ostado ja, evo, za muke – izgovara.
Njezin sin Ivica nije doživio da vidi najmlađu kćer. Rodila se nakon njegove smrti. Majka Marija, koja je s njom pod srcem bila u podrumu, dala joj je ime Ivana:
– Radija je u Jadroliniji, doš’a na godišnji i osta’ u ratu. Ostade mu žena sama s četvero dice. Miljenko, zaposlen u Kidriću, ima’ ih je troje. Bude je radija u štampariji. Nije se ženija. Kažu da ga je ubija neki s posla. A moj Vice tek je doš’a u penziju. Nije ni primija nego jednu. E, tuge. Mene su odveli u Benkovac. Kad su nas pustili, odvelo nas u Kukljicu, na Ugljan. Derala sam se, svašta radila od sebe. Al’ Bog me nije tija. Ni Vukovarka Kata Šoljić, koja ostade bez četvorice sinova, nije mogla otić’ prije nego ju je Bog uzeja. Jadan ti je onaj k’o sve svoje izgubi! A u 2. svjetskom ratu ubili su dvojicu moje braće – priča Eva Šegarić.
Plavuša na vratima štaba
Zoran Gurlica, danas predsjednik Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Škabrnje, u ratu je bio zapovjednik saniteta. Na patologiji u šibenskoj bolnici identificirao je Miljenka i Budu Šegarić i Petra Rogića:
– Njihova izmasakrirana tijela predana su na Žitniću – kaže. Marko Miljanić, ratni zapovjednik Samostalnog bataljuna Škabrnja, osnovanog 5. rujna 1991. godine od dragovoljačkih odreda i momaka iz pričuvnog sastava policije, u kojem je bilo 246 mještana, priča da se njihovo selo nalazilo u okruženju sela s većinskim srpskim stanovništvom u kojima je, kaže, narod pomahnitao:
– Isti dan kad je bataljun osnovan nadlijetali su nas avioni i helikopteri. Bivše sam vojno lice, bio sam komandir Jedinice za specijalne namjene, s činom zastavnika. U JNA sam radio 25 godina i nisam je napustio zato što sam mrzio Srbe, već zato što sam išao braniti svoje – govori Miljanić.
Tih je ratnih dana na vrata zapovjedništva štaba pokucala jedna plavokosa djevojka. Danka Dražina, 21-godišnja studentica sociologije i francuskog jezika na fakultetu u Zadru:
– Moji su roditelji s mlađom djecom, mojom sestrom i bratom, godinama bili na radu u Njemačkoj. Tata je inače iz Škabrnje, u kojoj sam odrastala, a našu je kuću ustupio za zapovjedništvo. Došla sam se prijaviti kod Marka. Kuhala sam kave, prala suđe, a on je rekao da me neće primiti, da nisam prošla obuku. Otišla sam u Crvenu luku, prošla obuku, dobila papir, vratila se i priključila bataljunu. I nisam pogriješila. Ustreba li, opet bih sve isto učinila – kaže Danka Dražina.
Luka Škare, danas općinski načelnik Škabrnje u kojoj središnja ulica nosi naziv Ulica žrtava srbočetničke agresije, a u ratu zapovjednik u kriznom stožeru za sedam mjesnih zajednica – Škabrnju, Prkos, Nadin, Goricu, Glavicu te Gornji i Donji Zemunik – kaže da su posjedovali tek nešto malo naoružanja, najviše lovačkog.
– Kupovalo se oružje od švercera, 1800 maraka za pušku, 150 metaka i nož. Padom vojarne u Gospiću, zahvaljujući Mirku Norcu i Tihomiru Oreškoviću, i mi smo dobili naoružanje – objašnjava zapovjednik Miljanić.
U rujnu i listopadu, u kojem je šestog dana u mjesecu kao prva vojna žrtva u Škabrnji poginuo Stanko Dujo Bilaver, bila je evakuacija civila. No, nakon što je 5. studenoga potpisano haaško primirje, ljudi su se vratili:
– Bila je to četnička zamka – kaže Škare.
I zaista, krhko primirje nije dugo potrajalo. Onog istog dana kad su srpski dobrovoljci i JNA ulazili u Vukovar počeo je pakao i u Škabrnji:
– Opći napad počeo je u 7.30 sati. Gorjelo je nebo i zemlja. Nije vođena krvavija bitka od ove za Škabrnju. Držali smo se do 14 sati. Puno je ljudi poginulo – govori Marko Miljanić.
– Uhitili su žene, djecu, starce, napravili živi štit i krenuli prema središtu mjesta – kaže Luka Škare.
Dok su civile tjerali pred sobom, iza njih su na cesti ostajala razbacana tijela ubijenih:
– Imao sam jedanaest godina. S mamom i šestogodišnjom sestrom bio sam u podrumu, u kojem nas je bilo tridesetak. Srbi su došli iz smjera Zemunika u naselje Ambar. Počelo je etničko čišćenje. Kuća po kuća. Izvlačili su sve van i ubijali. Bili smo tihi, čuli su se tek otkucaji naših srca. U naš su podrum upali specijalci, vikali da će baciti bombu ne izađemo li. Istjerali su nas na ulicu s rukama podignutim iznad glave. Vikali su da gledamo desno, ali nismo mogli ne vidjeti more čahura po cesti. I naše mrtve. Nas bi valjda sve strijeljali da nije neki oficiri počeo vikati: “Pi... mu materina, što to radite! Kakva ste vi to vojska?” Muške su složili u živi zid, nas odveli u zarobljeništvo u Benkovac. Mog brata, kojem je bilo 15 godina, vezali su žicom. Jedini je preživjeli iz podruma u kojem je bio – riječi su svjedoka Damira Gurlice.
Zgarište ljudskih duša
Škabrnjske ulice bile su natopljene krvlju. Bilo je to zgarište ljudskih duša. Jednu su mještanku pregazili tenkom. Na identifikaciji su je prepoznali po odjeći... Prvi dan napada bilo je 43-oje ubijenih.
– U centru je bila ranjena žena. Doktor Boris Dželalija i ja dotrčali smo do nje. Kasnije je umrla. No nitko dva dana nije primijetio da je geler ranio njezina unuka, kojem nije bila ni godina dana. Djeca se nisu presvlačila – niti ih se imalo u što presvući niti je za to bilo vremena – priča Danka Dražina.
Prvi dan napada mrtvih je bilo 43-oje
Sutradan se krvavi pir preselio u susjedni Nadin, gdje je bilo 19 žrtava.
U Škabrnji je ostalo još civila. Za neke se znalo da ne žele napustiti svoja ognjišta. No, o sudbini njih šezdesetak nije se znalo ništa. A onda su, 48 sati kasnije, “izronili” na slobodnom teritoriju. Izveo ih je don Tomislav Sikirić:
– Bili su u podrumu. Majke su djeci rukama držale začepljena usta da ih ne otkriju. U tu su kuću Srbi ušli, razbijali po njoj, ali podrumska vrata nisu vidjeli. Kada je ocijenio da je sigurno, don Sikirić ih je poveo van – sjeća se Marko Miljanić.
Hrvatska vojska noću je ulazila u selo. Nosili su hranu starcima koji su odlučili ostati, prekapali po ostacima domova u potrazi za barem nekom uspomenom. Kada je došao do svoje kuće, Luka Škare ugledao je svog psa. Objesili su ga na kuhinjskim vratima. Dankin je ljubimac visio na kuki u podrumu... Tuga i jad bili su na svakom koraku. Škabrnjane koji su ostali u selu ubili su sljedeće godine:
– Do kraja rata ubijena su 24 branitelja iz Škabrnje i 54 civila. Stradalo je tu i deset branitelja iz drugih mjesta. I dva muškarca koja su se ovdje slučajno zatekla. Jedan je bio građevinski radnik iz BiH Luka Čičak. Drugi je Željko Čurković, dečko naše sumještanke Irene. On je i najmlađa žrtva. Bile su mu 23 godine. Irena je bila trudna. Odveli su je u zarobljeništvo. Kasnije je rodila kćer. Dala joj je ime Željka – govori dragovoljka Danka.
Marko Miljanić ponovit će da je stravično što za škabrnjsku tragediju nitko nije odgovarao:
– Ne može jedini krivac biti medicinska sestra Zorana Banić. Što je s Ratkom Mladićem? On je bio glavni krvnik Škabrnje. Krivaca ima još i sva su ta imena dobro poznata. Ali, njima se ne sudi – ljuti se Miljanić.
Nakon svih strahota, Škabrnja se vratila kući, obnovila, oporavila. Na zidu škole odavno nema ćiriličnog natpisa “Dobro došli u mrtvo selo”, ispisanog 18. studenog 1991. godine. Ipak, općinski načelnik Luka Škare kaže da Škabrnja nikada više neće biti ono što je nekad bila.
