Ja u Hrvatsku neću ići jer se bojim da me ne likvidiraju. Strahujem za svoju i sigurnost obitelji i ovdje u Velikoj Kladuši. Ali, tu ću se već nekako snaći. Ima momaka koji će mi pomoći – pričao nam je Elvis Hadžić nepuna 24 sata nakon izlaska iz pritvora u Bihaću, gdje je bio od 29. listopada, osumnjičen da je pomogao u likvidaciji Ive Pukanića i Nikole Franjića.
Za Pukanićevo ubojstvo plaćeno pola milijuna eura
– Moralo je do mog puštanja doći kad-tad jer ni sam ne znam zašto su me
uopće odveli. Nisam ništa napravio, pa prošao sam i detektor laži. Kad
su me pitali poznajem li Mataniće, Milovanovića, neke Crnogorce i Amira
Mafalanija zvanog Arap, odgovorio sam im istinu. Nikad nisam ni čuo za
njih. Istina je da sam bio u Legiji stranaca i da me tamo sedam dana,
kao i sve ostale, obučavao Milorad Ulemek Legija. Nikakvog Milovanovića
tamo nisam upoznao i mislim da je netko pomiješao lončiće jer, kako sam
poslije doznao, taj je bio u srpskoj legiji, a ne u Legiji stranaca.
A o ubojstvima u Zagrebu doznao sam s televizije. Znao sam da je
ubijena kći odvjetnika jer sam to gledao na TV-u. Bio je to za mene
nesvakidašnji slučaj. Nije mi bilo ni nakraj pameti da ću za koji dan
ja biti u glavnoj “ulozi” zbog ubojstava u Hrvatskoj – govorio je
Hadžić, dok je njegova supruga Šerifa odgovarala na brojne telefonske
pozive koji su zaredali otkako je pušten kući.
Zajedno se fotografirali
– Zapravo, kad su me odveli iz Kladuše i predali policiji u Bihaću,
odmah mi je postalo jasno tko mi i zašto smješta. Vjerujem da to radi
Werner Trautmann. Upoznao sam ga još dok smo u istom zatvoru u
Njemačkoj služili svaki svoju kaznu. On je unutra bio zbog niza
prijevara, ja zbog tučnjave. Jednom smo se tamo, nakon neke utakmice,
fotografirali zajedno s trojicom momaka sa Sicilije i Ivanom, kasnije
ubijenim u Južnoj Americi. I upravo su mi policajci u Bihaću pokazali
moju fotografiju, po kojoj su me tražili, a koja je izvučena s te
zajedničke fotografije. Osim Wernera, nitko im je nije mogao dati –
kazao je Hadžić, pokazujući tu zatvorsku fotografiju, na kojoj stoji
pokraj Trautmana.
Pa zašto bi mu netko htio smjestiti i kako je siguran da sumnja u
pravoga - pitali smo Hadžića oko kojeg se za našeg posjeta motalo
njegove troje djece.
Ispričao nam je kako se nakon izlaska iz njemačkog zatvora nekoliko
puta našao s Trautmannom. Prije četri-pet godina nazvao ga je, tvrdi, i
kazao mu da spremi svoje stvari i dođe k njemu u Samobor jer mu netko
prijeti:
– Došao sam, a on me angažirao kao zaštitara. Moj je glavni zadatak bio
da bdijem nad njegovim životom, iako sam ponekad razvozio djecu i
njegovu ženu Marinu (ona je prije bila udana za Miroslava Vukovića
Olia, kojem se sudilo u postupku tzv. zločinačkoj organizaciji, op.
a.). Trautmann mi je rekao da preuzmem njegovu tvrtku na sebe pa će mi
on pomoći da dobijem hrvatsko državljanstvo. Ja sam to, sav sretan,
učinio. Državljanstvo nisam dobio, a sad sam optužen da sam u Hrvatskoj
zbog te tvrtke, koja je trebala biti izlaz za mene i obitelj, dužan
milijun kuna poreza. Na moju adresu optužnice su stigle tjedan prije
uhićenja. Zvao sam Trautmanna i rekao da ću USKOK-u ispričati sve o
njegovim poslovima, kako je varao leasing kuće, tko mu je bio veza...
– Sve to znam jer sam to sve vidio, vjerujem da hrvatska policija zna o
čemu govorim. I onda sam uhićen, zato je Trautmann potegnuo moju sliku
i upro prstom u mene, da sam ja ubojica s fotorobota. Htio me se tako
riješiti, zbog mojih prijetnji da ću ga raskrinkati. Zato neću u
Hrvatsku ni na sud – uvjeravao nas je Hadžić, ponavljajući riječi koje
je, kaže, izrekao i nakon uhićenja. Da je bio u Zagrebu u doba
likvidacije, Hadžića se sumnjičilo i u rješenju o provođenju istrage.
Kao dokaz bilo je navedeno, potvrdio nam je njegov odvjetnik Nedžad
Sarajlija, to što je upravo s Hadžićeva mobitela na dan ubojstva
plaćano parkiranje u Zagrebu.
Zagreb nije vidio
- Ja tog dana Zagreb vidio nisam. Cijeli sam dan proveo u Kladuši i
postoje ljudi koji će to potvrditi. Najprije su mi tijekom ispitivanja
kazali da je dokaz to što je s mog telefona plaćan parking. Kasnije su
rekli da me s ubojstvima povezuju telefonski kontakti s Matanićima. A
ja tvrdim da ništa od toga nije istina. Kako se moj broj pojavio u toj
priči, ne znam objasniti. Riječ je o hrvatskom mobitelu koji sam dobio
od Trautmanna. Bio je godinama kod mene, a sad je kod policije – tvrdi
Hadžić.
Na dan uhićenja u njegovu domu pronađen je žuto-smeđi paketić
eksploziva, veličine 9,4X4 cm. Bio je iza vrata kotlovnice, dva-tri
metra udaljen od peći:
– Koja bih ja budala bio da ga, uz ovoliku kuću, stavim na mjesto na
koje svakog dana zalazim s djecom koja se tu igraju dok ja ložim vatru.
Ima li to logike, sami prosudite – završio je svoju priču Hadžić.
