Na današnji dan, nešto prije 13 sati, ispred sporednog, službenog ulaza u zgradu u kojoj je sjedište Vlade Republike Srbije, izvršen je atentat na tadašnjeg srpskog premijera, dr. Zorana Đinđića. Ustrijeljen je iz snajpera, s udaljenosti od 200 metara, iz zgrade koja se nalazi u ulici Admirala Geprata, dok je drugi metak ranio njegova osobnog tjelohranitelja, Milana Veruovića.
Iako je odmah prevezen u Urgentni centar, premijeru, koji je bio pogođen direktno u srce, nije bilo spasa. Tog 12. ožujka 2003. godine Srbija je bila doslovno obezglavljena - bez predsjednika Vlade ostala je u vrijeme kada nije imala niti predsjednika države, jer su prethodni predsjednički izbori dva puta propali.
U općoj atmosferi kaosa i neizvjesnosti, koja je zavladala nakon što je odjeknula vijest o ubojstvu premijera Zorana Đinđića, Vlada Srbije hitno je sazvala izvanrednu sjednicu na kojoj je donijela odluku o uvođenju izvanrednog stanja u zemlji. Upravljanje državom preuzeo je Vrhovni savjet obrane, a ovlasti policije preuzela je vojska. Beograd je bio u potpunoj blokadi te su čak i svi letovi s beogradskog aerodroma bili otkazani na nekoliko sati.
POVEZANI ČLANCI:
Atentat na srpskog predsjednika Vlade bio je udarna vijest svih svjetskih glasila. Naime, Zoran Đinđić je tri godine vodio reformsku Vladu te su pucanj u njega gotovo svi svjetski čelnici smatrali direktnim pucnjem u demokraciju. Politički su se lideri tada složili da su pred Srbijom i njenim građanima teški dani mogućih nemira i neizvjesnosti, a mnogi su upozoravali i da bi posljedice ubojstva srpskog premijera mogle osjetiti i susjedne zemlje te se ozbiljno strahovalo od destabilizacije čitave regije.
Budući da je upravo Zoran Đinđić u parlamentu Srbije najavio da njegova Vlada kreće u oštru borbu protiv organiziranog kriminala, atentat na njega državni je vrh tada protumačio kao ozbiljan pokušaj da se zaustavi obračun s kriminalom te da se u zemlji izazovu kaos, bezvlađe i strah. Samo par sati nakon atentata, prst je već bio uperen u krivce - Vlada Srbije objavila je kako je za ubojstvo premijera Đinđića odgovorna organizirana, kriminalna skupina, tzv. zemunski klan, te vođe Milorad Luković Legija, bivši zapovjednik Jedinica za specijalne operacije (JSO), tzv. Crvenih beretki i Dušan Spasojević, u javnosti poznat kao Šiptar.
Ubojstva s mafijaškim potpisom
U tadašnjem priopćenju Vlade Srbije navedeno je kako zemunski klan okuplja oko 200 dobro obučenih kriminalaca protiv kojih je, do tada, već bilo podneseno 300-tinjak kaznenih prijava. Toj su skupini, poznatijoj kao 'surčinska mafija', osim kobnog atentata pripisivali i niz drugih zločina, otmica i ubojstava, među kojima su bili otmica i ubojstvo Ivana Stambolića, zločin na Ibarskoj magistrali, pokušaj ubojstva Vuka Draškovića u Budvi, ali i jedan raniji pokušaj atentat na premijera Đinđića.
Da se uoči ubojstva premijera desilo nekoliko kontroverznih stvari, tvrdi i beogradski odvjetnik Vladimir Gajić, koji je svojevremeno zastupao Zorana Đinđića, u tzv. Žitnoj aferi. Igrajući nogomet s pripadnicima policije, Đinđić je, na neobičan način, slomio nogu, a da se nešto ozbiljno sprema nagovijestio je i prvi, propali pokušaj atentata, koji se dogodio na autocesti, 21. veljače, 2003. godine.
’Dva tjedna prije ubojstva premijera, kod beogradske Arene, jedan vozač kamiona pokušao je izazvati sudar. Cilj je bio zastaviti Đinđićevo vozilo, na kojeg bi se onda pucalo iz ručnog bacača, iz pozicije kod Arene. Taj je vozač odmah uhićen i optužen za neko lako krivično djelo, no umjesto da bude osumnjičen za napad na premijera, nakon samo 8 dana pušten je iz pritvora. Bio je to Dejan Milenković Bagzi, član Zemunskog klana, a kasnije pokajnik na sudu koji je priznao učešće u grupi i svjedočio protiv pripadnika klana. Propust pravosuđa u toj konkretnoj stvari bio je kolosalan.
Vrlo čudan splet okolnosti je i to što baš na dan ubojstva, oko zgrade u kojoj je Vlada Srbije, nisu radile sigurnosne kamere, baš tada su se pokvarile. Tu su i strane službe koje su ovdje znale sve, no nisu dale nikakav obavještajni podatak, koji bi možda spriječio ubojstvo premijera’, tvrdi Gajić, dodajući kako se iz svega što se dogodilo, može zaključiti da su se Zorana Đinđića odrekli svi i prije no što je atentatom fizički izbrisan s tadašnje političke scene.
FOTOGALERIJA Pogledajte kako je Zoran Milanović izgledao prije 10 godina: Mislite li da se promijenio?
I dok su dva dana nakon ubojstva premijera, Milorad Luković Legija i Dušan Spasojević Šiptar i dalje bili u bijegu, iz Vlade u Srbiji priopćeno je da je ekspresno uhićeno 56 pripadnika zemunskog klana i osoba koje su s njima bile povezane. Trojica od uhićenih odmah su zatražila status zaštićenog svjedoka te su specijalnom tužitelju dali svoje iskaze. Potvrdili su da je zemunski klan organizirao i izvršio ubojstvo premijera Đinđića.
Misterij motiva i političke pozadine
I dok je u traženju krivca fokus institucija bio na pripadnicima organiziranog kriminala, neki politički analitičari tvrdili su kako se ubojstvo Zorana Đinđića može dovesti u vezu i s novim zahtjevima Suda u Haagu. U prilog toj tezi navodilo se kako je ubijeni premijer bio u sukobu s bivšim zapovjednicima specijalnih policijskih postrojbi, te se špekuliralo kako je, osim zahtjeva za izručenjem Ratka Mladića, tražen bio i zapovjednik Jedinica za specijalne operacije (JSO), Milorad Luković Legija.
Milorada Ulemeka Legiju, koji je kasnije uzeo prezime svoje supruge, Luković, Zoran Đinđić je navodno dobro poznavao. Nadimak je dobio kada je, kao mladić, bio u francuskoj Legiji stranaca. U Srbiju se vratio na početku rata na području bivše Jugoslavije te se priključio Arkanovoj srpskoj dobrovoljačkoj gardi. Kasnije je kao pripadnik Jedinica za specijalne operacije Službe državne sigurnosti, znane kao Crvene beretke, bio na ratištima u Hrvatskoj, BiH i Kosovu.
Zapovjednik te jedinice, koju se sumnjičilo i za ratne zločine, postao je 1999. godine te je dobio čin pukovnika i odlikovanje od Slobodana Miloševića. No, prema knjizi 'Peti oktobar', u kojoj se opisuju dani rušenja Slobodana Miloševića, Legija je na sastancima Đinđiću, kao vođi oporbe, tada obećao da Crvene beretke neće poduprijeti Miloševićev režim. Kasnije su kružile priče da Đinđić štiti Legiju upravo zbog njegove uloge u rušenju Miloševića.
„Osveta duboke države“
Nakon atentata na srpskog premijera, Carla del Ponte, tadašnja glavna tužiteljica Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) izjavila je kako je Đinđić bio veliki pobornik suradnje s ICTY-jem, a iz ureda tadašnjeg američkog predsjednika, Georgea Busha, poručeno je da će premijer Đinđić ostati zapamćen po svojoj ulozi u uvođenju demokracije u Srbiju te privođenju pravdi Slobodana Miloševića. Da se upravo u izručenju Miloševića Haagu krije i glavni motiv ubojstva srpskog premijera, smatra i beogradski odvjetnik, Gajić, bivši zastupnik u Parlamentu Srbije, koji je nedavno, od Vuka Jeremića, preuzeo kormilo Narodne stranke.
POVEZANI ČLANCI:
„Politička pozadina atentata na premijera Srbije nije bila predmet optužbe, no oko tog pitanja postoje brojne špekulacije, od kojih se gotovo niti jedna ne može potpuno isključiti. Moj osobni dojam je da je to bila osveta duboke države zbog izručenja bivšeg predsjednika, Slobodana Miloševića, Tribunalu u Haagu. S pravnog je stajališta, u to vrijeme, izručenje Miloševića bilo problematizirano, jer po Ustavu državljanin Srbije nije mogao biti izručen stranoj državi. No, druga je strana ipak smatrala da je to moguće, jer je Tribunal u Hagu bio međunarodni sud, a ne strana država. Tek je kasnije Koštuničina Vlada donijela Zakon o suradnji s Tribunalom u Hagu na temelju kojeg je Srbija i isporučila sve koje je Haag tražio“, pojašnjava odvjetnik.
Dodaje kako je, u političkom smislu, isporučenjem Slobodana Miloševića Haagu bio prekršen i dogovor, čiji su garanti bili Vojislav Koštunica, koji je na izborima 2000. godine pobijedio Miloševića te ministar vanjskih poslova Rusije, Ivanov. Oni su, kako kaže naš sugovornik, Miloševiću garantirali sigurnost članova njegove obitelji, ali i to da on osobno neće biti isporučen Haagu, nego će mu se sudi u Srbiji.
Garancije prema obitelji bile su ispunjene, nakon što je Milošević uhićen i odveden u pritvor, u Okružni zatvor u Beogradu, pod optužbom za privredni kriminal, njegovi supruga, sin, snaha i unuk, neometano su napustili Srbiju. No, drugo obećanje palo je u vodu - Miloševiću se ipak nije sudilo u Srbiji, nego u Haagu, za što su neki odgovornim smatrali upravo Đinđića.
Najveći domet pravosuđa
Tijek istrage i suđenje za ubojstvo premijera Srbije - predmet pod oznakom KP 5/03 - odvjetnik Gajić pratio je, slikovito rečeno, 'iz prve klupe' te nam je, dva desetljeća kasnije, otkrio mnoge zanimljive detalje iz procesa koji smatra najvećim dometom srpskog pravosuđa u posljednjih 100 godina. Tijekom suđenja i nakon okončanja sudskog postupka u tri stupnja - Viši sud, Apelacioni sud i Vrhovni sud Srbije, u medijima je, kako tvrdi, vođeno paralelno suđenje i upravo tu je i kreirana teorija „trećeg metka“, prema kojoj je ubojstvo bilo izvršeno sa sasvim druge lokacije, no „treće oko" i slične teorije zavjere s vremenom su, tvrdi Gajić, otpale iz fokusa javnosti kao ozbiljne.
GALERIJA Vijest o ubojstvu srpskog premijera Zorana Đinđića
„Jedan od članova zemunskog klana, poznat kao Đura Mutavi, otkrio je policiji gdje je skrivena puška kojom je ubijen Đinđić. To je otvorilo vrata za uspješno dokazivanje. Sve što su, vezano za način izvršenja ubojstva utvrdili srpski forenzičari, sud je dao na provjeru Institutu u Wiesbadenu, koji je doslovno u potpunosti potvrdio sve što su utvrdili srpski vještaci“, pojašnjava odvjetnik.
Ističe i kako je u istrazi, koja je vođena pod kodnim imenom „Sablja“, za vrijeme proglašenog izvanrednog stanja u Srbiji, nekoliko članova zemunskog klana prešlo u poziciju svjedoka-suradnika, odnosno pokajnika. Sam atentator na premijera Đinđića, Zvezdan Jovanović, bio je pripadnik specijalne vojne jedinice srbijanske tajne službe u kojoj je godinama prije toga zapovjednik bio Milorad Ulemek Legija. U prisustvu branitelja, tužitelja i suca istrage, Jovanović je sve priznao, dajući pismenu izjavu o izvršenom ubojstvu, iako je to kasnije na sudu negirao, tvrdeći kako mu je policija prijetila te je to učinio pod prisilom.
Tijekom suđenja padale su ostavke
„Suđenje za ubojstvo premijera Srbije pratile su mnoge kontroverze. Jedan dio onih koji su sudjelovali u organizaciji ubojstva uhićen je odmah, neki članovi Zemunskog klana likvidirani su u obračunu sa specijalnim policijskim jedinicama, a neki su jedno vrijeme bili u bijegu. Dva zamjenika tzv. specijalnog tužiteljstva su, u tijeku postupka, napustila ne samo predmet, nego i profesiju tužioca. Sudac koji je sudio u tom predmetu, Marko Kljajević, u završnoj je fazi postupka dao ostavku na sudačku funkciju, nakon što mu je uhićen rođeni brat, inače sudac Privrednog suda u Beogradu. Suđenje je nastavila i okončala sutkinja Nata Mesarević, kasnije predsjednica Vrhovnog suda Srbije“, kaže Gajić.
Ugledni beogradski odvjetnik ističe i kako je pod pritiskom izvršne vlasti, odnosno Vlade koja je došla nakon 2004. godine, postupajući specijalni tužioc, bio prinuđen s optužnice ukloniti Rade Bulatovića, kasnijeg šefa tajne službe i Aca Tomića, šefa vojne obavještajne službe. Ipak, kako tvrdi naš sugovornik, uz pomoć jako dobre policijske istrage, koja je vođena pod nazivom „Sablja“ i koja je prethodila sudskom postupku, tužiteljstvo i sud su se, u konačnici, uspjeli izboriti.
POVEZANI ČLANCI:
„Optuženi su osuđeni na najstrože kazne zatvora, na osnovu brojnih dokaza koji su teretili okrivljene. Glavni među njima, ubojica Zvezdan Jovanović i Milorad Ulemek Legija, dobili su maksimalnu kaznu od po 40 godina zatvora. Niti jedan optuženi nije se izvukao“, tvrdi odvjetnik Gajić, ističući kako bi se čitav sudski postupak, koji se odnosi na ubojstvo premijera Đinđića, mogao nazvati najvišim dometom koji je postiglo pravosuđe u Srbiji u posljednjem stoljeću.
Ipak, niti su sva pitanja dobila odgovore, niti je na svako ’i’ stavljena točka, pa je tako politička pozadina ubojstva Zorana Đinđića, koja nije bila predmet optužbe, sve do danas ostala nerazjašnjena.
VIDEO Ožalošćeni Rusi okupili se na sprovodu Navaljnog: 'Došli smo odati počast osobi koja se ničega nije bojala'
Srbija je vodjena kriminalcima, ubojicama i ratnim zlocincima jos i dan danas