U Arhivu Jugoslavije u Beogradu čuva se Arhiv Josipa Broza Tita. On sadrži stotine kutija arhivske građe i tisuće stranica dokumenata. U njima su svakakve tadašnje državne i vojne tajne, mnoge osobe. I njegovo je javno korištenje veoma jednostavno. Dovoljno je dobiti dozvolu za istraživanje, što je također jednostavno te se na uvid može dobiti sva građa iz Titova arhiva budući da je prošlo 30 godina od njezina nastanka. Za javnost još nije dostupan veoma mali dio, koji se odnosi na obiteljsku, osobnu Titovu korespondenciju. U Arhivu Jugoslavije također se čuva sva dokumentacija Predsjedništva SFRJ te CK SKJ, i to dokumentacija na kojoj su oznake “državna tajna”, “strogo povjerljivo”, “vojna tajna”... Ni s tom dokumentacijom nema problema.
Javnosti je dostupan svaki papir čim prođe 30 godina od njegova nastanka, kako nalažu arhivski propisi. Istraživači danas tako mogu čitati sve što je, recimo, Predsjedništvo SFRJ raspravljalo pod velom tajnosti u listopadu 1984. godine. I ne samo to, nitko sa strane ne mora dozvoliti njezino korištenje. U svemu vrijede jedino opća arhivska pravila. U Hrvatskoj je pak nakaradna situacija! U Hrvatskom državnom arhivu čuva se arhiv CK SKH. Dakako, čuva se ono što nije uništeno, kao i u slučaju svih drugih arhivskih fondova iz bivše Jugoslavije. Ali mnogo je toga sačuvano! No za razliku od iskustva iz Beograda, u Zagrebu nije baš tako lako doći do građe CK SKH. Prva nakaradna situacija dogodila se 1990. kad je cijeli taj arhiv ostao u vlasništvu reformiranog SDP-a, kao njihovo privatno, stranačko vlasništvo, umjesto da ga je država oduzela kao državno vlasništvo. Kao što je također nakaradno što SKH kao stranka nije prestala postojati, nego djeluje u kontinuitetu, ali to je već druga priča.
Druga nakaradnost u pogledu ove građe dogodila se prije više godina, kad je SDP tu građu predao arhivu. U ugovoru je stavljeno da ju nitko ne može koristiti sljedećih 50 godina bez posebnog dopuštenja SDP-a! I nikome ništa! Sve to već je otprije poznato domaćim povjesničarima, koji muku muče s istraživanjem tog dijela povijesti jer SDP na svakom koraku otežava korištenje te građe. No ta nakaradnost najviše je došla do izražaja sada, kad je počeo postupak protiv Perkovića i Mustača, gdje se na SDP žale i obrana i tužiteljstvo, svi u postupku. Zar nije nakaradna situacija da država ipak na kraju, kraj svih višegodišnjih opstrukcija, ipak u zadnji trenutak pošalje tisuće traženih dokumenata za njemački proces, a da SDP i dalje koči ulaz u arhiv CK SKH? Kako je uopće moguće u jednoj demokratskoj zemlji, ako mislimo da je Hrvatska takva, da jedna stranka može imati monopol na arhiv Komunističke partije koji treba biti javno dostupan bez zapreka i određivati tko će se njime koristiti? Ne samo to, još ovi iz SDP-a javno obmanjuju sve i sliježu ramenima, kao da ništa nije do njih. Sramotno! No to nije sve.
Glavnog tajnika SDP-a Igora Dragovana treba javno pitati, zašto su prije predaje građe kopirali osobne dosjee mnogih članova Komunističke partije za vrijeme Jugoslavije, posebno bivših članova? U koju svrhu? Jer ti su dosjei podeblji, u njima su mnoge karakteristike pojedinaca, obavještajne procjene, ispisane njihove svakakve osobne sklonosti, poroci... Zašto je to kopirano? Da bi se ljude moglo ucjenjivati? Hoće li i za to Dragovan i ekipa reći da nije točno, a istina je, i svi znaju da je istina? Hoćemo li se i dalje praviti ludima? Uglavnom, Hrvatska je zemlja niza apsurda, a ovo je samo još jedan u nizu kojima smo svjedoci. Umjesto da mi budemo primjer demokratskog napretka i funkcioniranja, nama Beograd mora biti uzor. Ondje se može, a kod nas ne.
Gdje je sad Ivo Josipović pa da uime pravednije Hrvatske javno zagalami da SDP-u treba oduzeti ovo pravo? Jer ovo nema veze ni s demokracijom ni s pravdom. U nas psi laju, a karavane prolaze. I tako već godinama!
Čini mi se da je baš gospodin Despot prvi pisao o pusićkinom zatajenom rodoslovlju, ako sam pogrišila dežurni brisač će to srediti, nego je najžalosnije što mi imamo u politici mahom ljude koji su ucijenjivi i kojima su repovi većveć otrunuli iza njih. Smrde da te Bog sačuva, a novinari o njima pišu kao o najnormalnijem izboru, još, nas narod proglase maloumnima što ne razumijemo politiku. Drže nas Generalićima jer tražimo poštene ljude. Možda još uvik ne može drugačije, u ovoj našoj Dolini suza, nego na način udbaške škole, vidimo koliko su metastazirali, do balčaka su u svim porama društva, a ovo što su Bandića uhitili, to je potpisao ivo „preslatki“ (jel ovo u redu), jer samo njemu je mogao zasmetati u utrci za predsjednika! Opet se mesića priskače, a trebao je biti prvi uhićen.