- Volim nogomet i Dinamo kao i prije, ali nemam vremena (novca) za odlazak na utakmice - reći će i danas Marijan Šimić, 42-godišnjak iz Levanjske Varoši kod Đakova, kojemu je nogomet nepovratno promijenio život. I to tragično. Kao vjerni navijač i član BBB-a Marijan Šimić redovito je odlazio na Dinamove utakmice. Nije mu bilo teško ni žao otputovati u bilo koji grad, pa je tako 18. ožujka 1990. stigao u Split i svjedočio pobjedi svog kluba nad vječnim rivalom Hajdukom. Nakon utakmice krenuo je s kolegama prema kolodvoru, gdje je izbio žestoki sukob BBB-a i Torcide. Za Marijana je sukob kratko trajao. Iz mase je doletio kamen, razmrskao mu glavu, pao je na pod i u nesvijesti je prevezen na Neurokirurgiju KBO-a Firule, gdje je idući dan operiran.
Jedva sam preživio
- Taj kamen promijenio mi je život. Jedva sam preživio, dva tjedna sam bio u komi, a nakon toga više nisam bio sposoban za rad. Nisam mogao hodati, jedva sam govorio, desna strana tijela bila mi je oduzeta. Bio sam neko vrijeme u Varaždinskim toplicama, no za mene nema potpunog oporavka. Prije sam imao posao, u Slavonskom Brodu i Zagrebu bio sam zidar i vulkanizer, na kraju i autolakirer. Imao sam djevojku, relativno dobro zarađivao. A danas... - priča Marijan, kojeg smo posjetili u njegovoj današnjici. Da smo se najavili, kaže, malo bi uredio kuću, pripremio nešto da nas počasti, a ovako...
Marijan danas živi u napuštenoj vikendici od desetak četvornih metara u Đakovačkoj Breznici, mjestu poznatom po neiskorištenim lječilišnim mogućnostima. Vikendica je smještena u idiličnom šumarku, tik do kuće u kojoj umirovljeničke dane provode Marica i Peter Mokry. Nakon rada u Njemačkoj ovdje nalaze jedinstveni ugođaj i užitak u prirodi. Za Marijana je šumarak poput skrovišta, kutak u koji bježi od stvarnosti. Oko kuće je bio snijeg, temperatura oko ništice, u kući nije bilo vatre. Čuli smo da nema drva, kažemo mu, no on nas pokušava uvjeriti u suprotno pokazujući nekoliko komada drva iza sebe. Vatru jednostavno nije naložio, a da mu ni propuh ne smeta, dokazao je otvarajući i prozore i vrata. U malu kuhinju stali su dotrajali "šporet", mali stol na kojemu su bile dvije zdjele s ostacima hrane i ogrizak jabuke te dva stolca. U malo većoj sobi su krevet, stolić i hrpa odjeće. Zidovi su crni od dima, a na ulazu u kuću je lavor s vodom od jutarnjeg umivanja. Nema vode iz slavine, nema struje.
Više se ne trudim
- Živim od 1300 kuna invalidske mirovine. Jedva sam je dobio, iako sam 11 godina radio kod privatnika. Dok mi odbiju zaduženja, ostaje mi jako malo. Na ponovni odlazak u toplice ne mogu ni pomisliti, fondovi nemaju novca, a teško će mi netko pomoći. Svatko ima svojih briga. Hvala treneru Kužeu koji mi je uplatio 1000 DEM za liječenje u Varaždinskim toplicama. Novac su mi poslali i Šuker, Cvitanović, Ladić, Škrinjar, Peternac, nedavno su me posjetili dečki iz udruge Dinamovih navijača, donijeli su mi puno darova - pokazuje Marijan majice, šal i kalendar te nastavlja: - Lijepo je kad te se ljudi sjete i pošalju lijepe darove, no problem je što ja nisam u funkciji. Do tog nesretnog kamena sve sam stekao sa svojih deset prstiju. Danas nemam snage ni za kakav ozbiljan posao. Pokušavao sam, vidim da ne mogu, pa se i ne trudim - kaziva Marina depresivno, ali staloženo.
Pokušavao je Marijan čuvati ovce, ali nije išlo. Majku ima u Levanjskoj Varoši, ali tamo ne može. Susjeda Marica o Marijanu govori sve najljepše. Pomoć mu je, kaže, zaista potrebna. Život ovog Dinamova navijača sveo se na puku izmjenu dana i noći. Dulje spava, a nakon toga u kafiću u Levanjskoj Varoši u toplome gleda televizijski program. I tako svaki dan. Veću pozornost privuku mu tek sportski događaji. Zadnji je bio nedavni susret Dinama i Hajduka, no prekid utakmice, divljanje navijača i fizički sukobi pobudili su kod Marijana ružne uspomene.
- Revanšizam nikome neće donijeti sreću. To ničemu ne vodi, osim zlu, kakvo je i mene snašlo - zaključuje Marijan, koji ne traži pomoć, a čini se da je i ne očekuje. Na pitanje što mu je potrebno, reći će samo - zdravlje, ali ni ono se ne može poboljšati bez kvalitetnijeg življenja i liječenja.
BRANKO VRBOŠIĆ
