To što je “kuhanje” oko početka suđenja toliko dugo trajalo, ima i neke
pozitivne posljedice. Obrane su imale prilično vremena dobro se
pripremiti. U nepovoljnijem su položaju, istina, obrane Čermaka i
Markača, jer imaju nove branitelje, no riječ je o upućenim osobama, a i
naslijedili su od prethodnih branitelja hrpe materijala.
Za pripremu obrana najvažnije je bilo isposlovati otvaranje svih
državnih arhiva, kao i dostupnost dokumentima koji još nisu “obrađeni”,
a mogli bi biti ključni za obrane. Nakon prvih nerazumijevanja i
blokada, obrane su postupno uspijevale ostvariti taj cilj, a sva su
sporenja prestala početkom 2006., kada je u Banskim dvorima održan
zajednički sastanak branitelja i premijera Ive Sanadera. Tada je
Sanader zatražio da prestane međusobni rat branitelja. Taj je sastanak
značio da je Vlada – nakon što je bila “odmaknuta” od optuženih zbog
pritisaka oko ulaska u EU – očito bila zaključila da je obrana u Haagu
preozbiljna činjenica a da Vlada ne bi preuzela važan dio odgovornosti.
Uslijedila je i financijska potpora.
Terenski rad
Novac, međutim obranama nije trebao samo da se adekvatno “zbrinu”
branitelji, nego da se steknu sredstva za jak “terenski” rad. Obrane su
morale oformiti istražiteljske timove koji će obilaziti područja
navedena kao “inkriminirana” u optužnici, pronalaziti svjedoke,
razgovarati i skupljati njihove izjave. Kada počne suđenje, bit će
važno da se iskazi optuženika “ne tuku”. Sudeći po izjavama iz
braniteljskih timova, generalima takvo što ne pada na pamet, premda bi
to tužiteljstvo zacijelo pozdravilo i poduprlo.
Obrane u sudnici, naravno, neće uvijek imati jednak interes u svemu, no
ujedinjene će biti oko najpreče stvari – potpuno demontirati glavnu
tezu tužitelja o postojanju “udruženog zločinačkog pothvata”. Rušenje
te teze važno je za generale osobno, ali i za hrvatsku državu, čije je
tadašnje vodstvo od tužitelja prokazano kao “pokretači zločina i
etničkog čišćenja Srba”.
Sve obrane računaju na kontroverzu tužitelja, koji, ne prateći ono što
je o krajinskim Srbima i njihovoj tvorevini rečeno u presudi vođi
Milanu Martiću – da su pobunjeni Srbi izveli udružen zločinački
pothvat, diskriminaciju i etničko čišćenje Hrvata – sada Hrvate
optužuju za to isto. Svi će se usredotočiti i na dokazivanje
međunarodno priznatog prava RH na akciju Oluja.
I Florence Hartmann će svjedočiti
Gotovinina obrana pozvat će za svjedoka primjerice i nekadašnju
glasnogovornicu tužiteljstva Florence Hartmann, koja u svojoj knjizi
tvrdi da je vodstvo lokalnih Srba samo organiziralo odlazak s
okupiranih područja, te da “to svaki izbjegli Srbin može potvrditi”.
Dokazivati i da su Srbi i oficiri JNA imali plan zauzimanja dijelova RH
i njihova pripajanja Srbiji još u veljači 1990. Na tužiteljske teze oko
brijunskih transkripata (Gotovina: svi će Srbi otići), odgovorit će se
izjavom američkog veleposlanika Galbraitha Milanu Martiću da će “Srbi,
ne prihvate li mirnu reintegraciju, otići i nikada se neće vratiti”.
Vjerojatno će u sudnici zanimljivo zvučiti i dokaz obrana – uhvaćeni
telefonski razgovor između čelnika pobunjenika i voditelja izaslanstva
na pregovorima u Ženevi Ilije Prijića u kojem se jasno kaže da se
nikakvi mirovni planovi nikako ne smiju prihvatiti. U optužnici, inače
piše da je hrvatsko izaslanstvo odbijalo mirovne pregovore.
Objasniti nelogičnosti
Činjenicu da nije bilo prekomjernog granatiranja može posvjedočiti i
novinar NYT-a Roy Gutman. Tužitelji će morati i objasniti nelogičnost –
ako u Podunavlju nije bilo Oluje, nego mirne reintegracije pod
patronatom UN-a, kako to da je te krajeve svejedno napustilo 60 tisuća
Srba, više od polovice stanovništva?
Akcija Oluja 5.8.1995.
Markačeva obrana koncentrirat će se i na dokazivanje legalnog konteksta
koji su tužitelji “ispustili”, a kad i kako je nastala tzv. Krajina,
kako su Srbi potpali pod utjecaj Miloševića i željeli isključivo Veliku
Srbiju. Objašnjavat će kako je Hrvatska morala krenuti u akcije
oslobađanja jer bi se dogodio ciparski sindrom i podjela države.
Opovrgavat će i tvrdnje tužitelja da je Markač zapovijedao svim
postrojbama Specijalne policije ili postrojbama HV-a... Navodit će kako
Markača nitko nije obavijestio o zločinima, te da on nije imao ovlasti
obavljanja istraga ili kažnjavanja počinitelja.
Čermakova obrana poriče postavke o zapovjednoj odgovornosti, nije imao
nikakve ovlasti, efektivne kontrole, zapovjedne nad operativnim
jedinicama HV-a, nije bio nadređen vojnoj, niti civilnoj policiji. Nije
bio, kako to ističe tužitelj, ni predstavnik Vlade, nego ga je Tuđman
postavio kao vojnog zapovjednika zbornog mjesta. Obrana će dokazivati
da je tužiteljski “bastard” tvrdnja da je Čermak bio guverner, jer ga
mi, naime, nemamo... Na kraju, s obzirom na to da i sami tužitelji
tvrde kako je Čermak došao u Knin 6. kolovoza, time otpada dio
optužnice o pomaganju, poticanju i pomoći dovršetku Oluje...
