Ovih je dana Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje pozvao sve medijske kuće u Hrvatskoj da se u svojim izvješćima o ruskoj agresiji na Ukrajinu služe ukrajinskim, a ne u nas uvriježenim ruskim imenima tamošnjih gradova i naselja. Tako bi trebalo koristiti riječ Kijiv uz tradicionalni naziv Kijev, Ljviv umjesto Lavov ili Harkiv umjesto Harkov.
Jezikoslovci su time htjeli pokazati i jezičnu solidarnost prema napadnutom ukrajinskom narodu čijim se jezikom služi oko 45 milijuna govornika. Ukrajinski jezik je, poučavaju izdanja Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, istočnoslavenski jezik koji je službeni u Ukrajini, a govori se i u Rusiji, Bjelorusiji, Kazahstanu, Moldaviji, Poljskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj, SAD-u, Kanadi i Australiji.
Večernji TV: Komunikacijski stručnjak Tanta: Bojim se da je točno što je Merkel rekla o Putinu, tu nema pregovora
I suvremena ukrajinska grafija je varijanta ćirilice s 33 slova i dodatnim znakom apostrofom. Tu su i narječja koja se dijele u tri skupine, arhaičnija sjeverna i jugozapadna te mlađa jugoistočna. I u ukrajinskom jezikoslovstvu postoje prijepori i to o tzv. rusinskim govorima koji su opstali u zakarpatskoj Ukrajini, istočnoj Slovačkoj, jugoistočnoj Poljskoj, Vojvodini i u SAD. I dok ih neki pridružuju jugozapadnim narječjima, drugi ih smatraju četvrtom skupinom, a treći posebnim jezikom.
Širi se u 18. stoljeću
Na razvoj ukrajinskoga književnoga jezika snažno je utjecala politička podijeljenost ukrajinskih zemalja. Tako se staroukrajinskom jezičnom fazom smatra pismenost Kijevske Rusi iz 10. do 13. stoljeća, kada su u tadašnjim književnim spomenicima već bila zastupljena neka karakteristična ukrajinska glasovna, gramatička i leksička obilježja.
Srednjoukrajinska faza nastupa nakon mongolske navale, a obilježava je administrativna uporaba tzv. rusinskog jezika u Litvi, ali i bogata barokna književnost u kojoj se prožimaju staroslavenski i ukrajinski jezični elementi. Tijekom 18. stoljeća ukrajinski se jezik širi, ali ne u potpunosti jer car Petar I. zabranjuje njegovo korištenje u Rusiji. No, kada Ivan Kotljarevs'kyj potkraj 18. st. objavljuje travestiju Vergilijeve "Eneide", počinje razdoblje novoukrajinskog jezika.
Početkom 19. stoljeća ukrajinski jezik dobiva gramatiku i rječnik, a vrhunac potvrde dobiva u književnom stvaralaštvu Tarasa Ševčenka koji koristi kijevski dijalekt. Iako je u drugoj polovici 19. stoljeća ukrajinski ponovno zabranjen u Rusiji, razvija se njegov znanstveni stil u Austro-Ugarskoj Monarhiji, a književni procvat ponavlja se djelovanjem Ivana Franka. Početkom 20. stoljeća ustaljuje se pravopis koji će se koristiti s obje strane austrijsko-ruske granice.
Iako je tijekom burnog 20. stoljeća ukrajinski jezik bio potiskivan (baš kao i ukrajinski narod), konačno je učvršćen nakon stjecanja ukrajinske neovisnosti početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. No, stoljeća rusifikacije koja je većim dijelom bila nasilna (i to kako u vrijeme carske Rusije tako i u vrijeme SSSR-a), osjećaju se i danas na istoku Ukrajine u kojoj je, barem do ove agresije na Ukrajinu, živio veći broj ruskih stanovnika koji su se služili isključivo ruskim jezikom. No, i do aktualne agresije, u Kijevu je jako puno ljudi govorilo paralelno i ukrajinski i ruski jezik pa je, prema nekim tvrdnjama, ruski bio i zastupljeniji od ukrajinskog.
Afirmirao ga Porošenko
Prema statističkim podacima iz 2001. godine, 67,5% stanovnika Ukrajine govorilo je ukrajinskim jezikom, dok je njih 29,6% ruski izabralo kao izvorni jezik. Bivši ukrajinski predsjednik Porošenko snažno je afirmirao ukrajinski jezik, tražeći od televizijskih i filmskih produkcija da imaju 90% produkcije na ukrajinskom te da na tom jeziku bude bar 50% publikacija i knjiga. Kada je čuveni ukrajinski pisac Jurij Andruhovyč gostovao na sajmu knjiga u Puli 2019., rekao je da se ukrajinski i ruski apsolutno razlikuju te da su to dva različita jezika.
Objasnio je da oba jezika imaju zajedničke izvore, da su srodni i iz iste jezične porodice, ali da Rusi kada slušaju ukrajinski jezik, razumiju jako malo. Ukrajinci pak razumiju ruski, ali to je nasljeđe iz SSSR-a, poručio je Andruhovyč, jer su u to vrijeme i svi Ukrajinci morali naučiti ruski.
I u Puli je Andruhovyč istaknuo da se od 18. stoljeća ukrajinska književnost razvija samostalno od ruske, pri čemu je važan ukrajinski barok kojim se Ukrajina ponosi. U to je vrijeme i Ukrajina, poput Hrvatske, živjela u paradoksu. Kao država nije bila nezavisna, ali je imala svoju književnost. Ona ju je, uz jezik, i održala.
Video: Propala i druga evakuacija civila u Mariupolju: proruska i ukrajinska strana međusobno se optužuju za ometanje akcije
Nije mene strah za ukrajinski jezik. Neka se gospoda radije brinu za hrvatski jezik, pogotovo u medijima, jer danas mladi upravo preko njih i preko glazbenih uradaka usvajaju govorne standarde. Koji su daleko od hrvatskih.