Sjećate li se himne “Hej, Slaveni”? Nekada se zbog nje mirno stajalo, ali nisam siguran jesmo li ikada tu svečanu pjesmu doživjeli u cijelom opsegu njene dramatičnosti. Stihovi koji se nižu prepuni su zastrašujućih, armagedonskih slika. Od završetka druge strofe i “zalud prijeti ponor pakla, zalud vatra groma”, gdje sve odjekuje globalnim detonacijama, do početka treće strofe “Nek’ se sada i nad nama burom sve raznese”. To još nije dovoljno jer slijedi “Stijena puca, dub se lama, zemlja nek’ se trese...”, a veliko finale je naravno završni stih i “...proklet bio izdajica svoje domovine!” Himna je završavala kletvom.
Ponekad mi se čini da onaj prizivani duh Slavenski “jošte živi” i da je kolektivna kletva posijana iznad nas, nemilosrdno i bez izuzetaka. Prokletstvo izdaje ili dosljednost prokletstva za taoce povijesti samo je puka semantika u okvirima u kojima stijena, zemlja i dub završavaju smrvljeni u istom prahu. Predbacivati stoga danas bilo kome jugoslavenstvo besmisleno je podjednako kao što je besmislen i Araličin zahtjev zabrane svakog neojugoslavenstva.
Jer povijest nas je opet prestigla, opet stojimo začuđeni u svom malograđanskom nacionalnom patosu i bjesnimo nad krivim stvarima, dok kletva iz “Hej, Slaveni” radi svoje ne toliko zbog izdajstva koliko zbog gluposti. Imperativ hrvatske budućnosti više se ne smije tražiti od Vardara pa do Triglava, nego je kuglom i teškim lancem vezano uz Bruxelles. Pitanje koje si danas treba postaviti, a od kojeg se panično bježi jest koliko nas košta ulazak u EU i u NATO? Već je sada jasno koliko će nas koštati izlazak iz ovih dviju asocijacija i čime ćemo ga platiti, samo se nitko ne želi baviti cijenom ulaska. Recept je poznat. Ulazak u svaku političku asocijaciju kroz povijest plaćali smo novcem, teritorijem i sramom, a izlazak iz svake od njih plaćan je ljudskim životima. Za prethodne loše odluke možda smo i mogli kriviti prodane duše od političkih vođa, ali čime ćemo u ne tako dalekoj budućnosti opravdati naš referendumski pristanak koji je teledirigiranom kvazidemokracijom za isključivu posljedicu imao disperziju odgovornosti od istih idiotskih odluka.
U EU vas nisu uveli, nego ste dobrovoljno ušli, govorit će nam, i kada se bude plaćala okrutna cijena izlaska, kad se budu kotrljale glave, nećemo nikome, osim sebi, moći predbacivati što smo šutjeli onda kada smo trebali vrištati pitanjima. A šuti se i dalje bez obzira na to što se uvjeravana ideja Unije kao globalne metodologije dobrog izlizala prije no što je uopće i počela. EU se otkriva kao laboratorij za proizvodnju, nadziranje i usmjeravanje kriza. Pogrešno je vjerovati da moć koja danas upravlja svijetom želi rješenje ovog gospodarskog beznađa. Moć to ne zanima budući da kroz perpetuaciju krize dobiva upravo ono što želi – robove umjesto građana.
Naivno je i pomisliti da vladajući sustav radi krivo time što abnormalnim opterećenjima udara na srednju klasu i uništava je korak po korak. U modeliranju plana nije se krenulo od premise da je stabilan srednji sloj jamac stabilnog sustava. Upravo suprotno, za moć koja želi još više sebe same stabilan, obrazovan, materijalno siguran srednji sloj isključivo je izvor problema. Iz njegovih bi redova dolazila neugodna pitanja, egzistencijalnom neopterećenošću gradili bi svoju neovisnost, a obrazovanjem samosvijest. To prestaje biti masa i postaje skup opasnih pojedinaca. Bezlična, bezvoljna i besmislena masa nešto je sasvim drugo. Ona je plastelin društvenog konteksta koji će se dati mijesiti i oblikovati prema potrebi, kroz stalne pokušaje i promašaje, eksperimentiranja na ljudima koji se samo čine živima.
Odumiremo. Mi smo civilizacija u odumiranju. Zato bi svaki, još uvijek nekim čudom misleći pojedinac trebao tražiti ne zabranu onog što je ionako potrošeno, nego zabranu onoga što se tek sprema. I kroz “Hej, Slaveni” ne traje kletva onoga što je bilo, nego onoga što će biti, ovakvog globalizacijskog užasa koji nije pokrenut da bismo se lakše razumjeli kroz naše različitosti, nego da bi se subordinacija pretvorila u jedini oblik komunikacije. I zato ne vjerujte kada vam na tvrdnju da svjedočite nastajanju svijeta u kojem će jedan posto ljudi imati 80 posto svih bogatstava, kada vam na tu tvrdnju kažu da je to čista teorija zavjere. Ona u današnjem svijetu ne postoji, nego postoji isključivo zavjera teorije. Svjesni toga možda ćete prestati osjećati strah od prokletstva da će vas se, ako slijepo ne slušate, proglasiti političkim izdajicama vlastite domovine. Jer možda će ta vrsta izdajništva zapravo značiti vrhunac iskrene brige za čovjeka.
>> 'Ja mislim da je ovo Hvatska!' Dakle, ostavite svaku nadu
