U svojoj mjesečnoj kolumni u "Kani" teolog Stjepan Baloban progovara o
socijalnim pitanjima koja se tiču i Crkve i društva. Tako u
novome broju od ožujka upozorava kako je "svaki kršćanin,
neovisno o svojoj poziciji, pozvan i dužan založiti se i izložiti se za
pravedno i moralno, za ljudsko i nacionalno". U skladu s time ponovno
bi, i uime Crkve i kao dio nje, trebalo istaknuti problem "novih"
umirovljenika. Oni su nepravedno, odredbom zakona, dovedeni u
neravnopravni položaj u odnosu prema "starim" umirovljenicima i s
prosječnom mirovinom od 1200 kn ne mogu živjeti dostojno čovjeka.
Zbroje li se, u optimalnom slučaju, dvije mirovine, jedva je moguće
preživjeti. Situacija je, međutim, mnogo teža umirovljenicima samcima.
Riječ je o nepravdi koju ti ljudi ne da nisu zaslužili (jer nepravdu
nitko nije zaslužio), nego im je nanesena. I to državnim zakonom. U
usporedbi s njima i njihovim pravom da do kraja svoga života žive
dostojanstveno, sve sportske dvorane, stadioni, gdjekoja nova crkva, a
osobito neki megalomanski projekti za uveličavanje ugleda pojedinih
političara, stranaka ili pak moćnika, nepodnošljiva su
kršenja elementarne društvene solidarnosti.
Vlada, i ova i ona koja dođe nakon nje, uime pravde to mora
riješiti. Sve dok se to ne riješi, nitko ne bi
imao pravo šutjeti. Osobito crkveni ljudi ne.
Večernji brevijar
Umirovljenici su prije dvorana
