Jučer. Nedjelja. Osvanulo je vedro, lijepo, sunčano, lahorasto jutro. Sve je nagovještavalo ugodan dan. A onda - vijest. Grozna vijest. Umrla je Marina. I sve se u trenutku zamračilo. Utihnulo. Postalo nevažno. A teško. Suzno. Jer nakon duge i teške bolesti jučer je ujutro zauvijek "otišla" naša predraga kolegica Marina Šerić. Bila je - Novinarka. Jedna od najboljih ne samo u Večernjem listu već i u hrvatskom novinarstvu uopće.
Rođena je 12. srpnja 1960. u Zagrebu, studirala je i kao jedna od najboljih studentica u generaciji diplomirala komparativnu književnost i engleski jezik na zagrebačkome Filozofskom fakultetu. Nakon studija završila je nekada znameniti Vjesnikov Centar za izobrazbu novinarskih kadrova (CINK), a potom je 1. kolovoza 1986. svoju novinarsku karijeru započela u Večernjem listu, kojem je ostala vjerna sve do jučer. Da, do toga strašnog jučer. Njezina je specijalnost bila vanjska politika, osobito sve vezano za Sjedinjene Američke Države pa je i tijekom nekoliko američkih predsjedničkih izbora s lica mjesta izvještavala za našu redakciju. Jedno je vrijeme bila i urednica Večernjakove vanjskopolitičke rubrike, a godinama je bila i kolumnistica.
Eruditsko znanje
Našu je Marinu krasilo eruditsko znanje. Politika, povijest, filozofija, umjetnost, književnost, glazba, kazalište... O svemu se s njom moglo razgovarati, slušati je i od nje učiti. Osim neumoljive profesionalne ozbiljnosti, odgovornosti, principijelnosti i etičnosti, Marina je ponajprije bila divna, topla, draga, dobra, iskrena, suosjećajna i plemenita osoba. Spoj stamenoga čvrstog karaktera i profinjene, blage, meke duše. Evo, pogledajte ovu njezinu divnu fotografiju i odmah će vam biti jasno kakvo je ona biće bila. Taj iskričavi pogled iznad naočala i zarazni osmijeh govore sve. Pa i to da je u nje bilo obilje životne radosti, i nade, i vjere, i tako originalne duhovitosti. Sve je to osvajalo, ako ste je poznavali, izazivalo duboko poštovanje, divljenje te onu najsuptilniju ljudsku naklonost i privrženost. I zato niti je sve ovo sada lako pisati niti je o našoj Marini lako govoriti.
U redakciji svima nam je teško, no posebno je teško jednoj našoj kolegici koja je s Marinom bila vezana ne samo kolegijalno već i prijateljski. Bojana Radović i Marina susrele su se i upoznale u CINK-u te istog dana zajedno došle u Večernji list. I s godinama postale i ostale - prijateljice. Nerazdvojni redakcijski dvojac. U te 34 zajedničke redakcijske godine ponekad su, radeći u različitim rubrikama, sjedile ponešto udaljene jedna od druge, no ponekad i sasvim blizu. A izvan redakcije zajedno su često putovale, ljetovale, obilazile kazališta, kina, koncerte... Iako joj je jučer bilo iznimno teško, Bojana se prisjetila kako su, nakon dolaska u Večernjak, Marina i ona zajedno počele u Gradskoj rubrici, a onda je nakon nekog vremena Marina na godinu dana otišla raditi u Australiju. Vrativši se, zakoračila je u našu vanjskopolitičku rubriku, elitnu rubriku svakih novina, i u njoj posvećena svom pozivu ostala do samog kraja.
- Tijekom Domovinskog rata dijelile smo isti ormar. Bio je to beskrajno zabavan ormar jer je u njemu bilo svega: rezervnih tenisica, odjeće, dezodoransa, uniformi civilne zaštite, kutija prve pomoći, koječega, ali i - tegla pekmeza. Na foru - nikad se ne zna. Donijela ju je Marina "da nas glad ne sastavi". Kada bismo tijekom uzbuna i zamračenja trebali otići u sklonište, ona bi znala reći: "Ako zagusti, nema problema. Pekmez je u ormaru." Osim što je bila predana svom poslu, Marina je jako voljela koncerte, kazalište, novi val, rock, dobre filmove, filozofiju... Voljela je i kuhati. Bila je sjajna kuharica. Zanimala su je i privlačila egzotična jela pa sam kod nje jednom probala i preukusni puding od algi. Bila je i velika vjernica. Uvijek je svima bila spremna pomoći. Tako je i pri pokretanju Katoličkog radija savjetima pomagala tamošnjim mladim novinarima. Pravo dobro biće. A kako je zbog bolesti prodala veliki stan u središtu grada, posljednjih se mjeseci jako radovala uređenju novog, manjeg stana. I da je ova sunčana nedjelja bila drugačija, vjerojatno bi sjedila na balkonu i pričala što još kani kupiti... - kazala je jučer Bojana o svojoj i kolegici i prijateljici. Mnogi bi o našoj Marini mogli još štošta reći, bili bi to uglavnom redakcijski "štikleci". No, jedan se naš bivši kolega, koji je Marinu i u profesionalnom i u ljudskom smislu neizmjerno cijenio, jučer prisjetio i jedne davne zgode, dodavši i to da je Marina bila sjajna vozačica.
Ne treba nam majstor...
- Davno je to bilo. U Gradskoj smo rubrici imali mali električni štednjak na kojem smo kuhali kavu. Jednom se taj štednjak pokvario. I dok su svi ostali vijećali što sad, kakav je to kvar, koga zvati da ga popravi, Marina je samo rekla: "Čekajte, nemojte nikoga zvati", potom se odšetala do svog stola, iz svoje torbice izvadila šrafnciger, nešto njime radila po tom štednjaku i za koji tren štednjak je bio popravljen i opet je radio. Eto, takva je bila Marina. Uvijek za sve spremna - kazao je nekadašnji večernjakovac navodeći uz Marinino ime i ove birane riječi - savjesna, pouzdana, odgovorna, pismena, pravedna, plemenita, dosljedna, enciklopedija politike i povijesti, novinarka dobroga starog kova...
Draga naša Marina, hvala ti na svemu. Fališ nam... I uvijek ćeš.
