Otac i kći, potrbuške okrenuti, licima zaronjenima u vodu, zagrljeni u smrti. Fotografija Salvadorca Oscara Ramireza i njegove 23-mjesečne kćeri Valerije, tražitelja azila, koji su pokušavajući doći do boljeg života u SAD-u, skončali u Rio Grandeu na meksičko-američkoj granici, postala je još jedan simbol surovosti današnjeg svijeta.
Svijet je to u kojem je pravo na normalan život, bez gladi, siromaštva, rata i nasilja, postao ekskluzivitet povlaštenih. Svijet je to u kojem se “domoljublje” mjeri količinom mržnje prema drugom i drukčijem. Svijet je to u kojem se cijele države pretvaraju u koncentracijske logore opasane bodljikavom žicom čiji je primarni cilj spriječiti one druge i drukčije da zakorače “na naše sveto domovinsko tlo”. Svijet je to u kojem ljudi završavaju u zatvoru zbog humanosti. I onaj lišen odgovornosti zbog činjenice da se naše poimanje demokracije drugima i drukčijima nameće silom i oružjem što uzročno-posljedično rezultira zbjegovima milijuna ljudi čiji je jedini cilj naći svoje sigurno mjesto pod suncem. A kada ti ljudi, koji su preko noći ostali bez doma i domovine, u potrazi za sigurnim mjestom pod suncem zakucaju na granice SAD-a i Europe, koje su im ognjem i mačem donijele neželjenu demokraciju pri tome do temelja razarajući njihova društva, ljude i zemlje, onda uglavnom završe kao Oscar Ramirez i njegova 23-mjesečna kći.
Utopljeni u nekoj dalekoj rijeci. Sahranjeni u dubinama Mediterana. Zapetljani u žilet-žicu na nekoj europskoj granici. Nasilno odgurnuti, uz, kako bi rekla predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, malu i razumnu uporabu policijske sile, preko granične crte u nečije tuđe dvorište.
Takvih nesretnih ljudi, a riječ je, naravno, o izbjeglicama, prema podacima UNHCR-a, Agencije UN-a za izbjeglice, u cijelom svijetu u 2018. godini bilo je 70 milijuna, najviše u zadnjih 70 godina. A to su konzervativne procjene bez Venezuele u kojoj je kriza kulminirala krajem prošle i početkom ove godine i iz koje se od 2015. godine iselilo četiri milijuna ljudi.
Izlaz – humanitarne vize
UNHCR prisilno raseljene ljude dijeli na tri skupine. U prvu od njih ubrajaju se izbjeglice, odnosno pojedinci koji su prisiljeni pobjeći iz svoje zemlje zbog sukoba, rata ili proganjanja. U 2018. takvih je u svijetu bilo 25,9 milijuna, što je 500.000 više nego 2017. godine. Tim brojem obuhvaćeno je i 5,5 milijuna palestinskih izbjeglica koji su pod skrbi Agencije za pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku, a statistike UNHCR-a kažu i da 67 posto današnjih izbjeglica dolazi iz pet zemlja; Sirije (6,7 milijuna), Afganistana (2,7 milijuna), Južnog Sudana (2,3 milijuna), Mjanmara (1,1 milijun) i Somalije (0,9 milijuna). Svi ti nesretni ljudi koji bježeći pred ratom i razaranjima spas traže u nekim drugim zemljama, a zemlje u kojima živi najviše onih izbjeglih pred razarajućim ratovima predvodi Turska (3,7 milijuna). Zatim slijede Pakistan (1,4 milijuna), Uganda (1,2 milijuna), Sudan (1,1 milijun) i Njemačka (1,1 milijun).
Tražitelji azila, pojedinci koji se nalaze izvan svoje zemlje porijekla i uživaju međunarodnu zaštitu, ali još čekaju da njihovi zahtjevi za izbjeglički status budu riješeni, čine drugu skupinu prisilno raseljenih osoba. Potkraj 2018. na svijetu bilo je 3,5 milijuna tražitelja azila. Trećom i najvećom skupinom, koja broji 41,3 milijuna, obuhvaćene su osobe koje su raseljene unutar granica svoje zemlje pa pripadaju u kategoriju interno raseljenih osoba. U Siriji takvih ima 11 milijuna. A što uopće u današnjem svijetu poremećenih vrijednosti i moralne erozije znači biti izbjeglica te mogu li se izbjeglicama smatrati i hrvatski državljani koji su u potrazi za boljim poslom i životom emigrirali u Irsku, Njemačku ili u neku drugu zemlju, pojašnjava Tea Vidović iz Centra za mirovne studije.
– Iako ljudi svoje domove diljem svijeta u potrazi za boljim životom napuštaju i iz ekonomskih razloga, iz pravne perspektive, netko tko iz zemlje ode iz ekonomskih razloga, nije izbjeglica. U pravnom smislu, izbjeglica je svatko tko bježi iz domicilne zemlje jer mu je život ugrožen, a razlozi za to mogu biti rat, činjenica da je nekome život ugrožen zbog njegove nacionalne, vjerske, spolne ili rodne orijentacije. Često ljudi odnekle bježe zbog ratnih sukoba, no pri tome imaju i neke individualne razloge jer ih se kao neku manjinu proganja – kaže Tea Vidović.
Napominje da je svaki slučaj individualan i kao takav bi se trebao preispitivati, pogotovo kada netko tko je izbjeglica odluči u nekoj zemlji zatražiti azil. I tu dolazimo do jednog od većih problema izbjegličke krize koja Europu trese od 2015. godine – ilegalnih prelazaka granice.
Naime, većina ljudi koja bježi od rata i bijede nema nikakvih dokumenata. Razlozi za to mogu biti razni. Neki ljudi koji bježe od rata nisu dokumente stigli ponijeti ili su im uništeni u ratnim razaranjima. Neki ih nikada nisu ni imali. Neki su ih možda namjerno uništili. No sve i da imaju neke dokumente, primjerice ljudi iz Sirije, ionako ne bi mogli ući u Hrvatsku.
– Sirijcima za ulazak u Hrvatsku treba viza. Koju nemaju gdje izvaditi jer dolaze iz ratom razrušene zemlje. S dokumentima bez vize u Hrvatsku ne bi mogli ući. A ni bez dokumenata. Jedino što mogu je zatražiti azil na granici. Koji im se odbija. Njima i mnogima drugima – pojašnjava Tea Vidović.
Prema podacima za 2018., najviše tražitelja azila dolazilo je iz Sirije, Afganistana i Irana. Ove je godine na trećem mjestu Venezuela, čiji su državljani bez vize legalno mogli ući u Španjolsku. No od 2021. godine i to će se promijeniti jer se tada treba početi primjenjivati sustav ETIAS. Riječ je o sustavu koji je dio politike čuvanja granica, a koji zapravo znači da će svi putnici koji u Europsku uniju ulaze bez vize trebati neku vrstu dozvole za ulazak EU, jer će se sustavnom kontrolom provjeravati jesu li sigurnosna ugrozu za EU. Ako jesu, bit će im odbijen ulazak u EU. Što se pak tiče izbjeglica, pa i tražitelja azila koji su već tu, Tea Vidović kaže da se ti ljudi ponekad suočavaju s nepremostivim preprekama.
– Iako se stalno govori i piše o milijunima ljudi koji dolaze u Europu, činjenica je da većina ljudi iz Sirije i Afganistana od rata bježi u susjedne zemlje. U Turskoj ima najviše sirijskih izbjeglica. Oni ondje žive u kampovima uz ograničena prava. Imaju dozvole za privremeni boravak, no bez posla su i mogućnosti da se obrazuju. Kada ljudi tako zapnu u kampovima dulje vrijeme, takav život ih ne zadovoljava pa se odluče krenuti dalje.
To se dogodilo 2015. Inače, većina tih ljudi želi se jednog dana, kada se za to stvore uvjeti, vratiti u svoje zemlje. Nedostatak posla za izbjeglice i tražitelje azila problem je s kojim se suočavamo i u Hrvatskoj jer većina tih ljudi ne želi živjeti od socijalne pomoći nego zarađivati za sebe i svoje obitelji. Rad i uključivanje u društvo najbolja je moguća integracija, a dosadašnja iskustva pokazuju da se djeca brže i lakše integriraju od roditelja – kaže Tea Vidović.
Po njezinu mišljenju, problem izbjeglica, a time i ilegalnih ulazaka u zemlje, riješio bi se kada bi EU za te ljude organizirao sigurne rute ili kada bi im se izdavale humanitarne vize, kao neka vrsta privremene zaštite. Riječ je o vizama koje vrijede dok se stanje u ratom poharanoj zemlji ne smiri, a takve su vize svojedobno izdavane i hrvatskim državljanima koji su od ratnih razaranja na početku 90-ih izbjegli u neku od zemalja EU. No teško da će problem izbjeglica na takav način biti riješen u današnjoj razjedinjenoj Europi.
Mediteran velika grobnica
Da su sve manje šanse da se problem izbjeglica riješi na svima zadovoljavajući način smatra i politolog Žarko Puhovski.
– Sve su manje šanse da se problem izbjeglica riješi jer se nije na vrijeme shvatilo koje bi mogle biti posljedice neodgovornih intervencija u raznim državama. Savršen primjer za to je Libija, koja je praktički nestala kao država, a kao jednu od posljedica takve neodgovornosti Europske unije i SAD-a danas imamo Mediteran koji je praktički postao pogranična ispostava i velika grobnica – kaže Puhovski.
On ukazuje i na još jedan velik problem, a to je dehumanizacija Europe.
– Po pitanju izbjeglica, Europa se ponaša nehumanije od Trumpa jer ljude na svojim granicama doslovno baca u more i pri tome sudski goni one koji te nesretnike iz mora spašavaju. Zahvaljujući ljudima kao što su Orban i njemu slični, Europskom unijom proširio se strah od migranata, a svi oni koji danas govore o zaključavanju granica, u budućnosti imaju šanse da pobijede na izborima jer je antimigrantska retorika u današnje vrijeme roba koja se dobro prodaje – zaključuje Puhovski.
Što reći da čovjek ne ispadne bešćutan? Ne rješavaju se uzroci, zatim posljedice trpi cijeli svijet, netko na tome dobro zarađuje i nameće vlastitu paradigmu svijetu. Čemu služe UN, brojanju izbjeglica ili sprječavanju sukoba koji ove ljude tjeraju na putut koji vodi tamo gdje ih ne žele?