Kraj godine uvijek je trenutak za preispitivanje. Na kraju 2015. možemo se osvrnuti na godinu u kojoj se europska solidarnost – pri čemu ne želim pretjerano dramatizirati – othrvala možda i najvećim iskušenjima s kojima se suočila od kraja Drugog svjetskog rata.
Europska solidarnost veći je dio godine bila na kušnji zbog krize u Grčkoj – a gospodarski i društveni učinak te krize i dalje se osjeća u eurozoni i u Europskoj uniji. Od početka godine pregovori o Grčkoj stavljali su na kušnju strpljenje svih nas. Izgubljeno je mnogo vremena i povjerenja. Spaljeni su mostovi. Izgovorene su riječi koje se ne mogu samo tako povući. Svjedočili smo igri u kojoj su se europske demokracije iskorištavale jedna protiv druge.
Europa se kolektivno našla pred ponorom. Tek kada smo stigli do samog ruba, uspjeli smo se povući s njega. Na kraju su države članice EU-a ostale uz Grčku, određene su obveze preuzete, provedene i poštovane, a sada je na snazi novi program. Europska solidarnost odnijela je prevlast, a povjerenje se polako oporavlja. Sada je ključ u provedbi reformi, a Europska komisija i dalje podržava Grčku putem nove Službe za potporu strukturnim reformama te pružanjem tehničke pomoći na svakom koraku još uvijek dugačkog puta.
Istodobno je europska solidarnost i dalje na ispitu zbog izbjegličke krize. Europska komisija ove je godine iznijela sveobuhvatnu migracijsku politiku i odmah poduzela korake za upravljanje krizom. Utrostručili smo prisutnost na Sredozemnom moru i tako pridonijeli spašavanju života. Uzvratili smo udarac kriminalnim mrežama krijumčara i trgovaca ljudima. Pokazali smo solidarnost dogovorom o premještanju osoba kojima je najpotrebnija međunarodna zaštita među državama članicama.
Počeli smo i s preseljenjem izbjeglica s lokacija izvan Europe te tijesno surađujemo s Turskom, koja ima ključnu ulogu u regiji. Pokrenuli smo i novo partnerstvo s Afrikom radi rješavanja temeljnih uzroka migracija. Naše europske agencije i dalje često preopterećenim nacionalnim tijelima u najpogođenijim državama članicama pomažu s utvrđivanjem identiteta, probirom i uzimanjem otisaka prstiju migranata koji pristižu, ubrzavanjem obrade tražitelja azila te koordinacijom vraćanja onih koji ne ispunjavaju preduvjete za azil.
Ako se čini da EU ima rješenje za sve svoje probleme, to je zato što, teoretski, to zaista i jest tako. Stvarnost je, međutim, negdje dalje, na terenu. Možda zvučim kao pokvarena ploča, no i dalje mi nije jasno zašto je provedba obveza preuzetih na najvišoj političkoj razini toliko teška.
Tako, primjerice, na svakom sastanku na vrhu čelnici govore da će poslati granične policajce da pomognu Grčkoj štititi naše vanjske granice ili pak uputiti financijsku pomoć našim susjedima u Jordanu, Libanonu i Turskoj kako bi se lakše nosili s velikim brojem izbjeglica koje ondje borave. Svaki put prođu tjedni, a ciljevi se ne ostvaruju i obveze ne provode. Umjesto toga, bavimo se već zamornom igrom međusobnog okrivljavanja i okretanja država članica EU-a jedne protiv druge, utrkom bez pobjednika u kojoj države pogoršavaju svoje sustave za azilante kako bi bili manje atraktivni nego oni u susjednim državama, dok političari slijeva i zdesna potiču populizam koji donosi samo ljutnju, a ne rješenja.
Vrijeme je da pokažemo malo više vjere u sposobnost Europe da ponudi zajednička rješenja za probleme koje snažno osjeća svaka pojedina članica EU-a. Eliminiranje zakona EU-a o azilu neće države osloboditi obveze pridržavanja humanitarnih načela i zahtjeva koje glede pružanja azila potrebitima propisuje međunarodno pravo. Baš naprotiv, upravo je zajednički standard država članica EU-a glede postupanja sa zahtjevima za azil način da stvorimo pravedan sustav i da spriječimo koncentraciju ljudi na samo jednom mjestu.
Isto tako, europska granična i obalna straža koja ne ovisi o spremnosti pojedinih država na angažiranje resursa ni političkoj oportunosti takvog djelovanja omogućit će nam ponovnu uspostavu reda i djelotvorno upravljanje vanjskim granicama EU-a. I u tom su slučaju rješenja neizbježno europske naravi.
Kada bih uspoređivao tijek izbjegličke krize s financijskom, rekao bih da se sada nalazimo u veljači 2010., kada su europske države još uvijek mislile da su sredstva koja imaju na raspolaganju na nacionalnoj razini dostatna za rješavanje problema za koje sada znamo da su trebali koordinirani, europski odgovor.
Europska solidarnost mora odnijeti prevlast. Zvjerski napadi u Parizu u studenom napad su na europski način života. No nećemo dopustiti poraz. Nećemo se prepustiti strahu ponovnim podizanjem zidova koje smo tako nedavno srušili. Nećemo u isti lonac strpati počinitelje tih strašnih zločina i one koji od njih bježe.
Europa – ljubav mog života. Ovaj vrli kontinent. Ovaj plemenit narod. Mjesto koje se diljem svijeta doživljava kao oličenje sigurnosti i pravednosti. Pokazat ćemo da smo dostojni te reputacije. Pokazat ćemo svoju izdržljivost.
Europska integracija višestrano je i često složeno pitanje. Ne napravimo sve uvijek najbolje iz prvog pokušaja. No kada bih morao opisati Europu samo jednom riječju, ta bi riječ bila „ustrajnost“. Zajedno smo jači od svih izazova koji stoje pred nama. Zajedno ćemo se ujediniti pred onim što nas želi zavaditi. Ustrajat ćemo i 2016. I ta će ustrajnost zajamčiti naš uspjeh.
>>Europsko vijeće: 'Dublin' ćemo mijenjati, ali dotad ga primjenjujte
nije se evropa dovela do ruba nego si je ti i takvi kao ti doveli do ruba ,ti više nisi za vođu nikakvog novaca sigurno imaš da ni sam neznaš koliko i što tebe briga kako će biti.Treba bi svaki čovjek kad napuni 65 godina ići u mirovinu jer izlapi da bilo što radi ali u politiki gdja se ništa ne radi može.