Nakon 43 godine rada u svojoj urarskoj radionici varaždinski majstor Željko Horvatić (65) odlazi u zasluženu mirovinu, posljednjeg dana travnja.
– U ovoj maloj radionici u Kukuljevićevoj ulici ostavljam mnogo lijepih uspomena. Ali došlo je vrijeme za rastanak s njom – rekao je majstor Horvatić na početku razgovora.
Nakon trogodišnjega školovanja pet je godina strpljivo stjecao iskustvo za urarski posao.
– Počeo sam u Dućanskoj ulici, kod Antona Tomašića, a nakon skoro dvije godine prešao sam k majstoru Petričeviću, koji je radio na ovoj lokaciji, u Kukuljevićevoj ulici. Uspješno sam položio majstorski ispit, a nakon povratka iz vojske, počeo sam raditi kod svojeg majstora – otkrio je Horvatić.
Danas malo ljudi može na jednom radnom mjestu zaraditi mirovinu i dogurati do 43 godine staža.
– Potrebno je mnogo strpljenja za mušterije i razumijevanja. Današnjim generacijama kao da nedostaje upravo strpljenja. Mi koji smo učili raditi na mehaničkim satovima nemamo takvih problema. Ali vremena se mijenjaju. Mehaničkih satova više nema, a ljudi sve manje razumiju jedni druge – kaže.
Nadao se da će obrt i radionicu preuzeti njegov sin.
– Ali posla je sve manje, tako da mi je sin jednog dana rekao: Tata, ja se ne znam kockati. Otišao je u Zagreb, završio fakultet i postao diplomirani inženjer elektrotehnike. Satovi se danas rijetko popravljaju. Ljudi radije kupuju nove, jeftine. Posao se sveo na zamjenu baterija i remena. S druge strane troškovi su sve veći.
Za umirovljeničke dane već ima plan aktivnosti od jutra do mraka. – Žao mi je što će radionica ostati prazna, ali opet mi je drago što ću imati više vremena za vinograd i planinarenje – kaže Horvatić. A što ako netko ne stigne do subote podići svoj sat? – Ne treba strahovati. Ostavit ću obavijest s brojem telefona. Samo neka mi se mušterije jave. Satovi će biti na sigurnom!
sve najbolje u mirovini! :)