Kada god na Žumberku započne priča o uskocima i uskočkim vremenima, bude se uspomene i legende, u hipu preskaču stoljeća i oživljavaju stare slike. One će osobito oživjeti u nedjelju 5. rujna u Stojdragi na Žumberku, gdje će se obilježiti 485. godišnjica od dolaska uskoka na Žumberak.
Uskoci su većinom grkokatoličke vjeroispovijesti, a Žumberak je hrvatska grkokatolička oaza. Iz povijesti Crkve poznato je da su se u njoj tijekom prošlih 20 stoljeća, često zbog političkih i kulturoloških razloga, događali dogmatski nesporazumi, koji su doveli do manjih ili većih lomova, raskola, pa danas više nema one jedne i jedinstvene Crkve kakvu je osnovao Isus Krist, nego više različitih kršćanskih crkava i kršćanskih zajednica. Najveći lom, kao što je poznato, dogodio se početkom 11. stoljeća između Istoka i Zapada, između Carigrada i Rima. Kasnije je bilo više pokušaja da se ponovno uspostavi prvotno zajedništvo. "Rezultat tih pokušaja jesu kršćani katolici koji se danas nazivaju grkokatolicima", kako je svojedobno nastanak grkokatolika protumačio biskup Nikola Kekić.
Baštinici Marčanske unije
U povijesti te pokušaje zajedništva još nazivamo unije. U Hrvatskoj ta se unija dogodila 1611. godine, kada je pravoslavni vladika Simeon Vratanja, koji je imao svoje duhovno sjedište u Marči, nedaleko od Ivanić-Grada, i pod čiju su jurisdikciju pripadali svi Vlasi, kršćani istočnoga obreda u Hrvatskoj, od Drave na sjeveru pa do Jadranskoga mora na jugu, pošao u Rim i s Petrovim nasljednikom papom Pavlom V. sklopio jedinstvo. U to zajedništvo tada su ušli i žumberački uskoci i oni su baštinici Marčanske unije.
– Bila su to burna vremena 15. stoljeća na ovom prostoru europskog jugoistoka iliti Balkana – što na jeziku Vlaha, prastanovnika ovog regiona, znači 'šumovito brdo' – kada su, zbog prodora Osmanlija, počele brojne migracije i turbulencije stanovništva. Urušavala su se carstva: bizantsko, koje je već od IV. križarskog rata uzdrmano, bugarsko u grču gole opstojnosti, nemanjićko uzdrmano dinastičkim sukobima i unutar sebe razoreno neriješenim etničkim pitanjima... A ni u jednom tadašnjem carstvu nije bilo toliko etničkih sukoba kao u nemanjićkom, a posebno su na udaru bili Vlasi i Arbanasi. Ugarsko–hrvatsko kraljevstvo bilo je u neprestanim ratovima lokalnih feudalaca, a u Austriji se tek rađa habsburška dinastija, koja će idućih nekoliko stoljeća udariti neizbrisiv trag u srednjoj Europi. Ostatak Europe guši se u krvi, vatri i međusobnim vjersko-dinastičkim ratovima, ne vodeći brigu o osmanlijskoj opasnosti na Balkanu – kaže nam grkokatolički svećenik, župnik u Stojdragi vlč. Mile Vranešić, jedan od organizatora proslave.
– U tim turbulentnim vremenima, u utvrdi Mutnici pokraj Bihaća u rujnu 1530., vođe brojne grupacije stočara, ali i iskusnih i hrabrih ratnika, potpisuju ugovor s novim vladarima Hrvatske i Kranjske – dinastijom Habsburgovaca, koji su godinu dana prije izabrani u Cetingradu, a prema kojem će, na području od Osmanlija opustošenom i prezaduženom, oko zakupnog imanja Sichelberga (Srpastog brda), današnjeg Žumberka, naseliti mnogobrojne stočarsko-vojničke obitelji, koje će zbog svog specifičnog "uskakanja" na još nepokorena područja nekoć slavnog hrvatskog kraljevstva povijest nazvati uskocima. Potpisani ugovori bili su za jednu i drugu stranu povoljni. Habsburgovci su dobili mnoštvo vrlo hrabrih vojnika za svoja svakodnevna ratovanja s nadirućom osmanlijskom silom, naseljenih na desetljećima zapuštena zemljišta, a uskoci su dobili zemljišna prostranstva za ispašu svoje stoke, nisu morali plaćati feudalni i crkveni danak, a ratovanju su bili vični – govori vlč. Vranešić, dodajući kako su hrabri žumberački uskoci bili na brojnim ratištima u obrani domovine, ali i u carskoj službi.
– Od obrane gradova Siska i Zagreba, zaustavljanja puntarskog bunta u romansiranoj Šenoinoj Seljačkoj buni, preko Tridesetogodišnjeg rata, Jelačićevih krajišnika, Galicije i Soče, do Domovinskog rata. Potpisivanjem ugovora između uskočkih vojvoda i habsburških gospodara svaki uskok dobivao je mač – jatagan s upisanim latinskim natpisom "Vincere aut mori", što na hrvatskom glasi "Pobijedi ili umri" – kaže Vranešić, navodeći kako je car Ferdinand osnovao 1540. Žumberačku kapetaniju sa sjedištem u novopodignutom gradu Žumberku (kod Žamarija), a na čelu su se smjenjivali najistaknutiji vojskovođe u protuosmanskim ratovima. Veliki žumberački kapetani bili su: Petar Erdödy (1584. – 1597.), Nikola Gregorijanec (1601. – 1609.), Petar Zrinski (1647. – 1659.), Juraj Frankopan Tržački (1659. – 1661.) i drugi.
Borbe s Turcima
Povijest bilježi kako doseljenjem uskoka 1530. nije riješeno sigurnosno pitanje samo za Žumberak već je tim činom zadan posljednji udarac Osmanlijama čija su daljnja prodiranja prema zapadu zaustavljena ponajviše zahvaljujući snažnoj obrani koju su provodili žumberački uskoci.
– Kolika je snaga žumberačkih uskoka pokazalo se na djelu 1545. godine kada je Zagrebu uništenjem zaprijetio turski vojskovođa Ulam-beg iz Požeškog sandžaka. Zagreb je ostao bez svoje obrane jer su čete bana Nikole Zrinskog i generala Jurja Wildensteina poražene kod Zlatara i Konjšćine. U teškoj situaciji zagrebački gradski sudac Josip Bogdan 1545. žurno upućuje pismo u Žumberak s molbom uskocima da dođu obraniti grad. Na poziv gradskog suca uskoci se spuštaju sa svojih gora te okolo Zagreba postavljaju svoju obranu. Ubrzo dolazi do sukoba s Turcima u kojem uskoci odnose pobjedu, donoseći na taj način građanima Zagreba mir i slobodu. Najznačajnija je ipak povijesna uloga žumberačkih uskoka u obrani Siska 22. lipnja 1593. U toj bitki, koja je odlučivala o daljnjoj sudbini Hrvatske i ovog dijela Europe, najvažniju ulogu odigrali su uskoci koji su zauzeli most te preokrenuli tim činom ne samo ishod bitke nego i smjer daljnje hrvatske povijesti. Koliko je težak zadatak stavljen pred uskoke u toj presudnoj bitki govori podatak da je od petsto uskoka čak njih četrdeset stradalo u izvršenju zadatka. Uskoci su kao vješti ratnici uobičajeno iz bitaka izlazili s minimalnim ljudskim žrtvama na svojoj strani – ističe Vranešić, koji rado vuče paralelu današnjih s uskočkim vremenima, a koja su za Žumberak i njegovo sustavno iseljavano stanovništvo izuzetno teška, jer za razliku od tada gusto naseljena Žumberka, već desetljećima njegovim selima vlada sve veća i veća pustoš.
– Danas, 485 godina od doseljenja prvih uskoka na područje Žumberka, potomci vjekovnih hrabrih branitelja u mirnodopskoj situaciji, uvjetno slobodnoj (budimo realni, ipak smo okupirani dužničkim ropstvom) i demokratskoj Hrvatskoj, vojuju svoju najtežu bitku, ali, usuđujem se tvrditi, ne i posljednju. Naime, svima nam je jasno da se radi o golom biološkom opstanku. Današnje stanovništvo, a time i svekoliko gospodarstvo, toliko je reducirano da je upitan i reproduktivno-biološki opstanak. Bogu smo zahvalni da nam danas nitko u ruke ne gura mač s napisom "pobijedi ili umri", ali svima nama koji nosimo nasljedstvo svojih časnih prethodnika mora u srcu i svijesti biti memorirano: ili ćemo pobijediti ovu depresiju i besperspektivnost ili ćemo (iz)umrijeti. Naprosto se ne mogu pomiriti s činjenicom da današnja generacija slavnih žumberačkih uskoka može prihvatiti bilo koju drugu varijantu osim pobjede – kaže vlč. Vranešić, koji sve kćeri i sinove Žumberka, "ma gdje bili", kao i njihove prijatelje, poziva na proslavu 485. godišnjice prve seobe uskoka u Žumberak.
Provalom Turaka u 15. st. područje Žumberka bilo je opustošeno. U taj kraj u više seoba od 1530. do 1538. doseljavani su uskoci iz Bosne i Hercegovine, Cetinske krajine i u zadnjoj iz Senja 1617. Većina tih uskoka bili su bizantsko-slavenskog obreda, kako se danas nazivaju grkokatolici. Kad je u Marči (kraj Kloštar-Ivanića) 1611. osnovana grkokatolička biskupija, tada i žumberački uskoci ulazi u njezin sastav. Od godine 1777. oni pripadaju Križevačkoj biskupiji.
Žumberčani su rimokatolici i grkokatolici, a i jedni i drugi katolici, samo različita obreda. I jednima i drugima vrhovni pastir na zemlji je papa, rimski biskup. On je simbol i jamac tog zajedništva. Onaj tko je u zajedništvu s rimskim prvosvećenikom, on je katolik. Katolici bilo kojega obreda imaju zajedničku baštinu: iste vjerske istine, isti ustav (deset Božjih zapovijedi), isti izvor Božje milosti (sedam svetih tajni ili sakramenata). Grkokatolici su, kao i pravoslavni (u većini slavenskih naroda), baštinici istoga bizantskog obreda, s time da svaka samostalna Crkva ima neke posebnosti.
>>Dubrovački diplomati otkupljivali su otete koji su završili u roblju
>>Kliški uskoci hodočastili na Trsat
Zumberacki su uskoci od doseljenja uvijek vecinski bili rimokatolici. Juzni i jugoistocni dio Zumberka, govorim o Vivodini, Ostrcu, Zumberackoj Kupcini, Prekrizju i Kostanjevcu, oduvijek su naseljavali domaci, od starine Hrvati. To i sama prezimena govore : Furlan, Vrbanak, Bucar, Mahovlic,c, Markusic, Povrzenic, Novosel, Jezerinac, Vrabac, Zamarija, Malesic... Ista situacija u centralnom Zumberku, oko Kalja : prezimena Petretic, Sintic, Sinkovic, Bernardic, Kordic, Siljak. Onaj dio prema Okicu da i ne spominjem. Srba tu nikakvih nema, samo Vlaha-bivsih pravoslavaca, ali uvijek u MANJINI : oko Pecna, Radatovica, Stojdrage i dijelom Sosica.