Kada je sudac Kolakušić u slučaju predstečajnih nagodbi koje smatra sličnom pljačkom kao i one privatizacijske devedesetih, pozivajući se, u presudi za Dalekovod, među inim i na Ustav koji nalaže jednakost svih pred zakonom, odmah je bio “masakriran” u Jutarnjem listu, koji je također bio u procesu “veoma zanimljive” predstečajne nagodbe na koje se obrušio Kolakušić. Kolakušić je u tom listu potom suptilno diskreditiran kao neka vrsta erotomana, frika koji se bavi fotografiranjem “senzualnih slika ženskih modela”. Još gore je u istom listu prošao sudac Dobronić, kojem se implicirao opsesivno-kompulzivni karakter, jer uvijek na isti način parkira automobil, nazvalo ga se čudakom, “reliktom u sudačkim krugovima”, asocijalnim tipom... Dok sam čitao taj tekst, nisam bio siguran čitam li novinski članak ili otpusno pismo s psihijatrije. Mnogi suci u velikom su strahu od medija i novinara, posebno “nekih”. Jer ako ne presude onako kako smatra dotični medij ili novinar, jao si ga njima!
Slučaj Glavaš ovih se dana vratio u medije. Tužio je RH Sudu u Strasbourgu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku. Prije gotovo četiri godine Glavaševi su odvjetnici predali tužbu Ustavnom sudu u kojoj tvrde kako su u postupku protiv njega za ratne zločine, za što je i presuđen, pred redovnim sudovima prekršena njegova ustavna prava. Prema članku 33. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, dužan je tužbe i podneske riješiti u godinu dana, a krajnji je rok tri godine, a sve preko toga Sud u Strasbourgu smatra kršenjem prava na suđenje u razumnom roku. Tek nakon donošenja presude na Ustavnom sudu RH tužitelj se može žaliti Strasbourgu, dakle, kada iscrpi sve pravne lijekove u RH, što će reći da su ljudi kojima se to ne učini u klopci vlastite države, bili oni Glavaš ili bilo tko drugi. Dok nemaš odluke Ustavnog suda – pozitivne ili negativne – možeš samo čekati. U slučaju presuđene grupe u kojoj je i Glavaš situacija je dovedena do apsurda. Naime, većina je njih svoje kazne odslužila, a još uvijek čekaju presudu Ustavnog suda jesu li im prava na pravedno suđenje prekršena. I Glavaš će uskoro moći tražiti uvjetni otpust (u BiH može to učiniti nakon pola odslužene kazne, a nakon dvije trećine će, izgledno je, biti pušten). Pitanje je zašto Ustavni sud u gotovo četiri godine nije donio nikakvu odluku bez obzira kakva bila? Jednako tako, zašto se ustavni suci, koji bi trebali biti kruna pravosuđa, građanske i pravne sigurnosti, svojevrsna moralna vertikala, jer svojim odlukama čuvaju i reguliraju budućnost i stabilnost zemlje, ovakvim postupanjem sami ne drže zakona, ne poštuju ih? Glavašev slučaj za njih je, očito, vruć krumpir, pogotovo ako postoje elementi da se za Glavaša taj slučaj pozitivno riješi.
Proces protiv Glavaša, kao i gotovo svi procesi protiv javno istaknutih osoba su, na žalost, ne samo pravosudni već i paralelni medijski procesi. Suci su ljudi od krvi i mesa, nisu imuni na ono što se piše i tvrdi (sudi) u medijima, na atmosferu koja se stvara oko pojedinih predmeta. Moguće razloge ovakvog odugovlačenja Ustavnog suda u slučaju Glavaša i ostalih treba stoga gledati i u tom svjetlu, u strahu od reakcije medija i pojedinih novinara sa sasvim razvidnim osobnim, ideološkim ili korporativnim interesima. Jer slučaj suca Kolakušića, Dobronića i mnogih drugih koji nisu plesali kako “neki” mediji sude sasvim su jasna disciplinirajuća poruka svim sucima da ih čeka “otpusno pismo” ako “zakažu”.
Upravo sudeći prema “nekim” medijima, čini se da će Glavaš uskoro na slobodu. Naime, desetak dana prije nego što je Sud onomad objavio osuđujuću presudu Glavašu za ratni zločin, njen bitni sadržaj objavila je gospođa S. Lukić u Jutarnjem, pri čemu je, blago rečeno, neobično da novinarka i mediji saznaju sadržaj presude prije stranaka u postupku. Prošli je pak tjedan ista novinarka u istom listu objavila da će Glavaš gotovo sigurno dobiti spor u Strasbourgu protiv RH te postrojila gospođu Omejec i Ustavni sud koji su postali, čini mi se, žrtve vlastite “strategije” uvjetovane strahom od medijske batine koja ih je, ipak, stigla. Glavaš, dakle, ide na slobodu, jer gospođa Lukić, hrabra i neovisna novinarka, redovito zna presudu prije no što je i sam Sud objavi. Nakon toga bit će zanimljivo čitati kako gospođa Omejec parkira automobil.
>> Glavaš tužio Hrvatsku na sudu u Strasbourgu. 'Ne predajem se. Nikada se neću slomiti!'
Partija se povampirila, bjesni, udara zadnjim trzajima, uništava sve što još stigne...bliže se izbori za predsjednika i Sabor. Nadam se da ih nećemo gledati na Pantovčaku i Markovu trgu idućih 50 godina.