Uskrs je obrat, prevrat, i od toga iskustva čovjek mora svakodnevno tkati, ‘slovkati’, nanovo iščitavati, slagati svoju životnu abecedu, stavljati prioritete, nazivati stvari stalno novim imenima, pitati se: Što je to vrijeme? Što je vječnost? Što je ovaj svijet? Tko je Bog? Tko sam to ja? Tko sam ja u ovome vremenu, što će od mene biti itd.
Onima koji ne vjeruju možemo samo reći što se dogodilo sa svjedocima koji su godinama bili s Isusom u Galileji, dopratili ga u Jeruzalem te ga sramotno napustili, pobjegli kad je ‘zagustilo’. Dali petama vjetra. Umire Nazarećanin između dva razbojnika na križu, a učenici se prepirali, tko će Učitelju biti zdesna i slijeva. Vidimo ovdje tko mu je na križu zdesna i slijeva! Razbojnici, a on nadrazbojnik.
Da nije bilo one dvojice plemenitih ljudi, Josipa iz Arimateje i Nikodema, vjerojatno bi završilo njegovo mrtvo tijelo negdje u kakvoj rupetini ili škripu, ili bi ga razderali psi ili divlje zvijeri. Raspeti se nisu ukapali, bili su živo uprizorenje svima, kako svršavaju oni koji se pobune protiv rimske vlasti! Stoga su bili prepušteni na milost i nemilost psima, divljim zvijerima, lešinarima, pticama grabežljivicama.
Toliko o onima koji su bili s njime godinama, koje je taj Isus nazvao ‘prijateljima’. To govori o njihovoj nepouzdanosti, nevjeri, izdaji, bijegu, ali i bijedi te kukavičluku. Jedan se kleo i preklinjao da ga uopće poznaje, a bio s njim tri godine! Niječući Isusa, zanijekao i sebe i svoje ja.
I najednom, nakon one subote po smaknuću na Golgoti te nedjeljnoga jutra sve se u njima mijenja. Dobivaju novi identitet. Nisu to više preplašeni učenici, oni postaju neustrašivi svjedoci, ne boje se vrhovništava ni vlasti. Kako je nastupila ta promjena? Odakle i tako naglo, iznenada? Tko je odlučni čimbenik? Vidimo jasni usjek, prije i poslije. Dogodila se preobrazba, promjena, pre-tvorba, nešto neočekivano, zbog čega su svi odreda otišli u smrt. Isus, Raspeti, ukazao im se. Vidjeli su ga živa, s njima je ophodio, razgovarao, ukazivao se i odaslao ih u svijet, u misije.
Upravo je vjera u uskrsnuće bila pogonsko pero za cjelokupni razvitak i napredak kulture i civilizacije na svim poljima čovjekove djelatnosti. Smrt nije više razdjelnica nego je uskrsli Isus Krist poveznica života i vječnosti, ovostranosti i onostranosti, naše zbilje i za-zbilje. Ali, ponavljam, vjera je dar koji treba od Boga izmoliti.
Veliki znalac čovjekov duše i duha, filozof i teolog, pedagog i liturgičar, Romano Guardini, prije otprilike stotinu godina izrekao je misao kako se Crkva rađa u dušama i srcima. Crkva kao zajednica i zajedništvo. To se nikada ne smije ispustiti iz zrenika. Čovjek ne mora svojim silama ‘napipavati’ božanstvo, kad mu Bog sam dolazi da ga spasi. Treba samo prihvatiti ruku koja nam je ispružena u Isusu Kristu.
Isus je uskrsnućem slavio slavodobiće nad smrću i neprijateljima, ne osvetnički, nego ponizno. Teolozi su znali govoriti, „Deus semper maior“, tj. Bog je uvijek veći nego možemo zamisliti. Smije se izreći i dijalektički obrat: „Deus semper minor“! – Bog je uvijek manji, najmanji, u Isusu Kristu. Pere nam noge i služi nam!
Isus nije ponizio svoje ubojice, nego šalje apostole da budu glasnici i posrednici milosrđa. Prvi čin Uskrsloga u Ivanovu Evanđelju jest inspiracija, udahnjivanje Duha Svetoga te ovlast praštati grijehe. Velebni pashalni himan Exultet doslovno je nadahnut Duhom Božjim: O felix culpa, quae talem ac tantum meruit habere Redemptorem! O sretna li grijeha koji je zavrijedio tolika i takva Otkupitelja! Bog Otac odgovara na najveći grijeh – stravično ubojstvo svoga Sina – vrhunskim činom milosrđa! Isus je predan za opačine naše, a uskrišen radi našega opravdanja (usp. Rim 4,25).
Uskrs je pobjeda ljubavi i milosrđa. Uskrs je ‘škola milosrđa’ u kojoj smo pozvani pomiriti se, neprijateljima oprostiti. U Beethovenovoj Devetoj simfoniji završnicu tvori Oda radosti i poziv da se milijuni u kolu zagrle. Tu se opijeva ljudski san, ljudi sanjaju o radosti i miru. Uskrsna radost je ozbiljenje te radosti o kojoj pjesnici pjevaju i skladatelji sanjaju, radost koja nam se nudi. Kristovo je uskrsnuće zbilja trijumf Božjega milosrđa, života nad smrću, milosti nad grijehom.
Je li ovaj tekst osobno Bozanic pisao? Jesam li zalutao pa sad citam Glas Koncila a ne VL?