Inzistiranje na pravu da građani znaju što se događa na javnoj sceni,
ne samo kao temelju slobode govora i medija nego i kao jednom od
temeljnih principa demokracije, pa i našeg Ustava, u svojevrsnu
građansku inicijativu spojilo je odvjetnike i novinare. Nakon serije
kritičkih tekstova o jednom od najvećih udara koje su medijske slobode
pretrpjele “novogodišnjim” Zakonom o kaznenom postupku, kao logičan
slijed u Večernjem listu je proizašla ideja o nužnosti aktivnog
djelovanja.
Stoga smo pozvali trojicu odvjetnika – Vladimira Gredelja, inače i
bivšeg suca i predsjednika Hrvatske udruge sudaca, Veljka Miljevića,
bivšeg člana i potpredsjednika Hrvatskoga helsinškog odbora, te Branka
Šerića, bivšeg suca Županijskog suda u Zagrebu – da nam pravnim oružjem
pomognu u “rušenju” spornih zakonskih odredaba. Večernjakov tim
sastavio je i Ustavnom sudu poslao prijedlog za pokretanje postupka
ocjene ustavnosti triju odredaba Zakona o kaznenom postupku za koje
drže da nisu usklađene s Ustavom te da ih stoga treba poništiti.
Naime, zakonodavac je prvi put u povijesti istragu proglasio tajnom. I
to potpuno. Do 1. siječnja ove godine suci su imali mogućnost pod
određenim okolnostima istragu proglasiti tajnom, ali sada je – pod
prijetnjom zatvora – odlukom zakonodavca baš svaka istraga tajna.
Zatim, mogući su policijski upadi i premetačine novinskih redakcija te
pljenidba novinarima i urednicima kompjutora, snimki, isprava i drugih
zapisa te predmeta. Jedini je uvjet za to da se učini vjerojatnim da su
novinar ili urednik pomogli počinitelju prije ili poslije kaznenog
djela, ili da se postupak vodi za kazneno djelo za koje se može izreći
kazna veća od 12 godina te u slučaju uvrede i klevete. Pod istim
okolnostima u trećoj spornoj odredbi zakonodavac prisiljava novinare i
urednike da izdaju svoj izvor informacije, što je poražavajuće za
istraživačko novinarstvo.
Sporne odredbe vrijeđaju Ustavom zaštićeni niz sloboda i prava, slobodu
izražavanja, slobodu medija, pravo na slobodu izvještavanja i na
pristup informacija, te pravo novinara da štite izvor informacija.
Mediji su kontrolori djelatnosti državne vlasti, psi čuvari
demokracije, i stoga objavljivanje informacija i mišljenja mora biti
slobodno od bilo kakvih ograničenja koja bi sužavala ili uvjetovala
sadržaj komunikacije, čak i u slučajevima kad taj sadržaj na izgled
proturječi temeljnim i značajnim društvenim ciljevima i interesima, ili
državnim težnjama. Prema našem Ustavu, čak se ni u doba ratnog stanja i
ugroženosti poretka ne može ograničiti primjena ustavnih odredbi o
slobodi misli.
Međutim, naš zakonodavac ne samo da je uskratio mogućnost objave
činjenica ili podataka za koje se doznalo u tijeku istrage kad to ne
šteti ni pojedincu (recimo, jer su mediji o slučaju pisali prije
pokretanja istrage), a ni pravnom poretku (kad medijsko bavljenje
slučajem ne utječe na tijek postupka) nego čak i kad bi objava nekih
činjenica i podataka o postupovnim radnjama u tijeku istrage bila u
isključivom interesu zaštite slobode i prava pojedinca i/ili pravnog
poretka.
Naš Ustav dopušta ograničenje nekih sloboda i prava, ali samo radi
zaštite slobode i prava drugih ljudi, pravnog poretka, javnog morala i
zdravlja, ali uz dodatni uvjet da to bude “razmjerno naravi potrebe za
ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.“
Pravo javnosti da zna
Upravo tom zahtjevu, prema mišljenju predlagača, zakonodavac nije
udovoljio proglašavajući istragu tajnom unaprijed, generalno, jer je
nemoguće unaprijed uzeti u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja.
A na retoričko pitanje tko onda i na koji način može donijeti odluku o
isključenju javnosti iz istrage sukladno ustavnom imperativu načela
razmjernosti, odgovaraju: “U politologijskoj i pravnoj teoriji te
zakonodavnoj praksi demokratskih zemalja, gotovo općeprihvaćen stav je
da o tome odluku donosi sud ad hoc, vodeći računa o okolnostima svakog
konkretnog slučaja, ocjenjujući uvijek iznova, koji od suprotstavljenih
interesa u konkretnom slučaju ima veću važnost – pravo javnosti da zna
kako se pred sudovima vrši pravda ili pravo državnih vlasti da zaštite
neku od taksativno navedenih vrijednosti iz Ustava.”
Odvjetnici Branko Šerić, Vladimir
Gredelj i Veljko Miljević na našu inicijativu pomogli su nam pravnim
oružjem u “rušenju” triju spornih odredaba Zakona o kaznenom postupku
koje se tiču medijskih sloboda i prava javnosti da zna
Da proglašavanje istrage tajnom nije zakonodavni gaf ili tek posljedica
nekompetentnosti zakonodavca, svjedoče dosadašnji visoki standardi
zaštitnih mehanizama slobode izražavanja te prava na pristup
informacijama, ugrađenih u Zakon o medijima (čl.30.) i Zakona o pravu
na pristup informaciji, koji su apsolutno prilagođeni europskoj
legislativi i judikaturi. Upravo suprotno, razvidno je da je riječ o
promišljenom i sustavnom pokušaju “ušutkavanja medija”, što zbog
izostanka nadzora javnosti može rezultirati raznim zloporabama od
strane sudionika kaznenog postupka, poglavito organa progona, na štetu
sloboda i prava hrvatskih građana.
Za odredbe o oduzimanju predmeta i otkrivanju izvora informacije
Večernjakov tim ističe da je svojevrsni “trojanski konj” represivnog
aparata kojeg se želi “ugurati” u novinarske redakcije kako bi se
omogućilo ono što je u demokratskom svijetu nemoguće, pretraživanje i
pljenidbe, kako bi se došlo do izvora informacije i informacije same.
Protuustavno inzistirajući na tome da novinari otkriju svoj izvor
informacije, te prijeteći upadom u novinarske redakcije, zakonodavac
zapravo pretendira postići dva cilja, uz “ušutkavanje” medija želi ih
se i kompromitirati, pretvarajući novinare u “cinkaroše”. Na taj način
želi se zaplašiti potencijalne izvore infomacija, jasno im dajući do
znanja kako im dugoročno više nitko ne može garantirati anonimnost.
Mnoge vrijedne spoznaje nikad ne bi ugledale svijetlo dana da novinari
izvoru informacija nisu bili u stanju jamčiti anonimnost, koju izvor
redovito zahtijeva potaknut različitim motivima, strahom od osvete,
neke moguće štete, društvenog izopćenja ili tek željom da očuva osobni
mir. Slijedom svega navedenog možemo zaključiti da su spomenute nove
odredbe ZKP-a velika opasnost da se taj vrijedni izvor informacija
izgubi i time ugrozi pravo novinara na pristup informaciji.
Stoga je i hrvatsko zakonodavstvo do sporne intervencije uvjetovalo da
se prije nego što se novinara pozove na svjedočenje o njegovim izvorima
informacija, mora dokazati da je to bitno za konkretni sudski postupak,
da je sve učinjeno da se ista informacija dobije iz nekog drugog izvora
i da je potreba za tim podatkom važnija od potrebe zaštite identiteta
novinarskog informatora. Onaj tko traži da novinar otkrije svoj izvor
informacije mora dokazati da su ispunjena sva tri uvjeta, a odluku o
tomu donosi isključivo sud, a ne zakonodavac. To rješenje ima i Zakon o
medijima.
No, neustavnost se ne očituje samo u slučajevima, u kojima se iznimke
unaprijed dopuštaju, čim se “dokaže” da se radi o određenoj vrsti
kaznenih djela nego i s time što je dovoljno da “...postoji
vjerojatnost da se novinara ili njegova urednika na neki od zakonom
predviđenih načina ‘poveže’ s izvršenjem kaznenog djela...” Neustavnost
izvire iz općeprihvaćenog međunarodnog standarda da državna vlast nema
pravo ograničavati slobodu pristupa informaciji “nedovoljno određenim”
propisima.
Nedovoljna određenost
“Nedovoljna određenost” u konkretnom slučaju očituje se u tome što je
zakonodavac propustio precizno regulirati niz pitanja glede
vjerojatnosti da je novinar povezan s izvršenjem određenih kaznenih
djela, primjerice, tko bi trebao dokazati “vjerojatnost”, kome, u kojem
postupku, u kojoj mjeri vjerojatnosti itd.
Predlagatelji upozoravaju kako je zakonodavac propustio definirati tko
će, pred kim, u kojoj proceduri, na koji način i u kojoj mjeri
vjerojatnosti utvrditi da vjerojatnost postoji .
Slijedom svega navedenog preostaje zaključiti kako su sporne odredbe
ZKP-a u više nego razvidnom nesuglasju s odredbama članka 16. stavka 2.
i 38. Ustava RH, i kao takve predstavljaju veliku opasnost za cijeli
niz Ustavom zajamčenih sloboda i prava, poglavito slobode izražavanja,
prava na pristup informacijama i prava na zaštitu izvora informacije,
čime kao nikad dosad ometaju, odnosno onemogućuju slobodan protok
informacija, onemogućuju medije u njihovoj nadzornoj ulozi u kontroli
rada vlasti i mogućih zloporaba vlasti te najširu javnost u njihovu
pravu da budu pravilno, potpuno i pravodobno informirani.
