Švedska kraljevska akademija znanosti uzela si je jednu godinu stanke u dodjeli književnog Nobela kako bi vratila povjerenje javnosti u svoje odluke nakon što se staro članstvo švedskih besmrtnica i besmrtnika raspalo po svim šavovima zbog seksualnih skandala, nepotizma i prodavanja tajnih informacija. Pa su mudri akademici odlučili da će ove 2019. godine dodijeliti dva Nobela, za prošlu i ovu godinu, a da će im stanka pomoći za sređivanje misli i za dublju koncentraciju, a sve radi toga da se zaštiti ugled Nobelove nagrade za književnost koja je, ako ništa drugo, barem lukrativna priča.
I je li im dodatna godina pauziranja pomogla? Jesu li svojim odlukama dignuli ugled Nobelove nagrade? Ili su tek sada napravili problem? I tek sada srozali Nobela na razinu na kojoj već dugo nije bio? Jer problemi s članovima povjerenstva koji dodjeljuju Nobela problemi su s članovima povjerenstva i njihovim bračnim partnerima. Ali problem s laureatom potpuno je druga priča i ima potpuno drugu težinu. Odlukom da uz Petera Handkea nagrade i Olgu Tokarczuk, tu su odličnu poljsku književnicu doveli u jako neugodnu poziciju. I to ne zbog Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i Ratka Mladića i Handkeovih političkih stajališta prema tim divnim primjercima europejstva i europske civilizacije. Nego i zbog toga što je Handkeov houellebecqovski i pomalo senzacionalistički medijski potencijal takav da je potpuno pojeo autentičnu literarnu karizmu Olge Tokarczuk. Stoga bih volio da su uz Olgu Tokarczuk, primjerice, Nobelom nagradili odličnu kanadsku autoricu Margaret Atwood.
Tako bi poslali poruku koju ovaj svijet u ovom trenutku i treba, a ne bi se ogriješili o književnu kvalitetu. Zamislite dvije žene, Margaret i Olgu, koje rame uz rame primaju Nobela 2019. godine u Stockholmu. Prizor za povijest i za sve “sluškinje” koje je povijest pregazila.
Ali, prilika je propuštena zauvijek. A nitko me, pri tome, ne može uvjeriti da je Peter Handke bolji pisac od Margaret Atwood. Niti me itko može uvjeriti da je Peter Handke među samo nekoliko najboljih živućih pisaca na svijetu. Jer nitko nije pročitao sve ono što su napisali svi živući pisci. Centri moći koji postoje u izdavaštvu nisu kroz svoje cenzorske i tržišne mreže propustili sve pisce koji to svojom kvalitetom zavređuju. Stoga danas u nekim dijelovima svijeta možda žive divni pisci za koje nikada nećemo čuti jer ih nema tko prevesti, jer pišu na malom jeziku ili zato što su jednostavno loše sreće. Pisanje nije skakanje uvis. Nije atletika s mjernim instrumentima.
Tu se ne može nikakvim objektivnim kriterijima odrediti tko je najbolji. Netko voli i preferira Airu, netko Margaret Atwood, netko Kunderu, netko Dubravku Ugrešić, netko Murakamija, netko Ljudmilu Ulicku, netko Karahasana, netko Jančara, netko Adonisa, netko Velikića ili Boru Ćosića, netko Nadasa ili Krasznahorkaija... Popis je golem. Ne vidi mu se kraja jer kraja i nema.
Nažalost autor teksta sam poništava vlastite argumenta. Prvo kaže da ga nitko ne može uvjeriti u veću kvalitetu Handkea u odnosu na Atwood, a onda kaže kako ni nema objektivnih kriterija što znači da uvjeravanje nije niti moguće niti potrebno. Prava tema i prava argumentacija tiču se Handkeove moralne manjkavosti, te s time povezano procjenjivanje takvih manjkavosti / zasluga, kao i razina povlačenja crte nakon čega netko ispada iz igre. Ili odbacivanje bilo kakvih vanknjiževnih, vantekstualnih utjecaja na nagradu što dovodi do problema kakve sada imamo.