Večernjakov novinar Juraj Filipović danima je izvještavao o stanju u Ukrajini, gdje je svjedočio stradanjima u zemlji, izbjeglicama. S fotografom Milanom Šabićem boravio je u ratnoj zoni, a svoje dojmove otkrio je u emisiji za Večernji TV.
Uspjeli ste ući u Lavov prije nego što je grad doživio napad?
Ušli smo u Lavov nekoliko dana prije nego što se dogodio napad u Javorju, to je 10 kilometara zapadno od Lavova i nalazi se uz granicu s Poljskom. Igrom slučaja napustili smo Lavov dan prije tog napada, ne zbog toga što smo imali takve informacije, nego smo jednostavno otišli iz Ukrajine jer smještaja nije bilo. Lavov je bukiran, popularni servisi poput Bookinga i Airbnba su srušeni, hotelske jedinice su maksimalno iskorištene budući da dosta izbjeglica s istočnog dijela Ukrajine tu boravi. Zbog toga smo bili prisiljeni otići na granični prijelaz, a iduće ujutro vidjeli smo da je bombardiran dio u kojem smo bili nekoliko sati kasnije, a u napadu je poginulo 35 ljudi. Međutim, ta brojka još uvijek oscilira. Situacija u Lavovu dosta je kaotična. U gradu je oko 50.000 izbjeglica i tu se vidi taj društveni status Ukrajinaca. Ljudi iz srednje klase idu svojim automobilima, dok oni siromašniji koriste javni prijevoz, idu pješice prema graničnim prijelazima, ovise o pomoći humanitarnih koridora koji dolaze sa zapada.
Imali ste težak zadatak u Ukrajini. Teško je pristupiti ljudima koji su izgubili sve. Kako je to izgledalo na terenu?
– Kad smo odlazili imali smo velika očekivanja, ipak dolazimo u zemlju u kojoj se vodi rat, mislim na novinarski segment rada. Kad dođete tamo, vidite kolika je psihoza i paranoja u toj državi, što je sasvim legitimno. Ukrajinske vlasti pretpostavljaju da oko 10 do 15 posto ukrajinskog stanovništva čini tzv. petu kolonu, zbog toga su dosta skeptični prema novinarima. Ako malo više podignete mobitel ili se vidi fotoaparat, vojnik odmah dolazi do vas i traži uvid u arhivu, briše fotografije jer strahuju od ulaska proruskih operativaca i fotografiranja strateških objekata poput ministarstava, zgrade gradskog vijeća, bolnica, oko kojih su smještene barikade. To je kao u filmovima, vreće sa pijeskom iz kojih izvire strojnica, desetak maskiranih ukrajinskih vojnika koji traže vašu putovnicu, press-iskaznicu, no ni to nije jamac ničega. Dosta nam je pomogla činjenica što smo Hrvati i što dolazimo iz Hrvatske i tu smo vidjeli koliko je vrijedno biti Hrvat jer doista nas smatraju braćom, prijateljskim narodom. U tom smislu nismo imali nekih većih problema.
Koliko smo fotografija izgubili i kakve su to fotografije?
– Radi se možda o dvije ili tri fotografije, iz centra Lavova gdje je gradonačelnikov ured, nismo to znali, vidjeli smo vojnike i odlučili smo to fotografirati. Čak ni vojnici nisu od nas u prvom momentu tražili aparat nego nam je prišao čovjek u civilu sa slušalicom u uhu, što zapravo sugerira koliko ima obavještajaca raspoređenih po centru grada koji prate svaki korak. Na nacionalnoj ukrajinskoj televiziji dobrih nekoliko sati dnevno se vrti broj za hitne slučajeve da ljudi dojave ako vide što sumnjivo.
Jesu li vojnici bili voljni razgovarati i jeste li imali priliku razgovarati s njima?
– Ne, vojnicima je strogo zabranjeno razgovarati s novinarima. Pokušali smo u više navrata, no dosta je to agresivno verbalizirano da se odmaknemo što dalje.
Kakva je situacija što se tiče nestašica?
– U Lavovu, gdje smo najviše vremena boravili, radi u centru desetak, petnaestak kafića, nekoliko restorana, a sve ostalo, poput trgovačkih centara, dućana s IT opremom, odjećom, zatvoreno je do daljnjega. Te trgovine rade dva sata prije nego što počne policijski sat. Procijenjeno je da to nije nešto što bi bilo od egzistencijalne važnosti. Nestašica nema u smislu hrane, ali veliki je problem s gorivom. Nemoguće je, recimo, natočiti dizel budući da je vlada donijela zakon da sav dizel mora biti preusmjeren na bojišta za vojne kamione, konvoje, ukrajinsku vojsku. Možete ga kupiti samo s vojnom iskaznicom ili možete točiti neke alternative poput loživa ulja.
Civili su preko noći promijenili svoj život. Koliko je ta spoznaja vas plašila?
– Puno je dobrovoljaca tamo koji su uzeli pušku u ruke. Nas je bilo najviše strah tih ljudi. Da bi se ušlo u Lavov, morate proći check-point, a na njima su golobradi, tek punoljetni mladići s kalašnjikovima. Tu je možda najveći strah jer osoba koja se boji najlakše će potegnuti oružje ili nešto agresivno napraviti. Profesionalac vojnik je smireniji, zna kako reagirati.
Kakav tretman imaju izbjeglice i kako se prema njima odnosi?
– Prizori su puno gori kad ih vidite uživo, to su nepregledne kolone ljudi koji samo s koferima i svojom djecom idu prema granici. Kolona je u jednom trenutku bila duga 25 kilometara, puna autobusa koji su stigli iz napadnutih područja. U Poljskoj su dosta dobro prihvatili izbjeglice.
