I Ante Došen je tog prvog dana svibnja, kad su se pripadnici 125. bojne s leđa približavali neprijatelju šuljajući se iz šume na potezu Voćarice – Paklenica, vjerovao da će se situacija, čim završe ovu akciju, normalizirati. Barem u tim selima u kojima je živio svojih nepunih 30 godina. Plan je bio prikrasti se neprijatelju s leđa, no na otvorenom dijelu – onoj tako izdajničkoj sa svih strana otvorenoj livadi – sve je krenulo po zlu.
Neprijatelji su ispred trojice suboraca – Ante Došena, Frica Kuharića i Matije Biškupa – stajali gotovo oči u oči. Kasnije će se pričati, bila je to otvorena borba u kojoj su neprijatelji jedan od drugoga bili udaljeni ni 200-tinjak metara.
Nijedan od trojice nije ustuknuo. Stali su hrabro pa kako završi.
A završilo je kobno. Sva trojica toga su dana poginula.
Anti Došenu metak je probio kacigu, a njegovo je tijelo kasnije pronađeno sa sjeverne strane ceste.
– Došen je bio divan mladić. Samozatajan dečko koji se ničim nije nametao ni u društvu hvalisao. Bio je izrazito odgovoran i uvijek smo znali da se na njega možemo osloniti – govori danas o Došenu Vlado Ličanin, njegov zapovjednik.
Vijest o smrti njih trojice teško je podnio, bila su to trojica izuzetnih ljudi koje je Ličanin poznavao.
– Vaš je sin poginuo – vijest je koja je zatekla majku Maru.
U rat je od svojih desetero djece poslala petoricu sinova – četvorica su se vratila, Antu je morala pokopati.
– Nikada se nisam posebno raspitivala niti sam željela znati sve detalje njegove smrti. Znam samo da je poginuo blizu svoje kuće, pokopati ga nismo mogli odmah jer nije bilo sigurno, morali smo sačekati deset dana – kaže majka. O pogibiji sina, koji je nešto prije odlaska u Hrvatsku vojsku zasnovao obitelj, obavijestio ju je susjed. Iako je bio na ratištu, kaže majka Mara, počeo je graditi kuću za svoju djecu i suprugu.
– Bio je jako dobar – odsutno će majka Mara.
Zbog boli koju nosi teško govori o sinu Anti. Ne može. Neće. Ne zna. Jer bol nikada nije prestala, nije se umanjila. Svjesna je Mara da i neće.
– Sada očekujem 23. unuče – prekida razgovor.
– Samo što se nije rodilo. Ta me djece drže na životu, ona su moja radost i sreća – nastavlja.
Kasnije je otkrila da ipak treba malo vremena da im svima ne pomiješa imena.
I tu završava razgovor. Svaka je riječ suvišna.
Ante Došen poginuo je prvog dana svibnja. Već sutradan, da nije bile te sudbine, Ante bi slavio 29. rođendan. Zato je svibanj težak mjesec u obitelji Došen.
Svaki je dan sve teži za Maru i sve ostale članove te obitelji. Njihova brata, oca, ujaka, strica i prije svega sina lavljeg srca više nema.
