Hici koji su 7. listopada odjeknuli Dugom Resom ukazivali su na to da se dogodilo nešto strašno. Pucalo se u obiteljskoj kući Marinka Fudurića, čovjeka kojega su mještani kasnije novinarima opisali kao mirnog i povučenog obiteljskog čovjeka. Ispostavilo se da je mirnom obiteljskom čovjeku pukao film pa je iz ralja kamatara odlučio izaći na radikalan način. Prvo je ubio Tomu Luketića i Zdravka Kasunića, dvojicu ljudi koji su ga kamatarili, a zatim je presudio i sebi. I dok su šokirani mještani prepričavali detalje dvostrukog ubojstva i samoubojstva, novinari su iščeprkali da je to bila još jedna tipična priča na hrvatski način.
Jedna od onih priča u kojoj su svi sve znali, no nitko ništa nije napravio da se tragedija spriječi. Kako se kasnije pokazalo, Fudurić je imao problema s kockanjem pa je od Luketića i Kasunića posuđivao tisuće eura koje je bezuspješno pokušavao vratiti, a Luketić i Kasunić zbog svojih su “poslova” bili prijavljivani, no nikada i procesuirani.
Samoubojstvom na druge?!
Medijska prašina oko događaja u Dugoj Resi još se nije slegla, a Karlovac je već postao poprište novog stravičnog zločina koji se možda također moglo spriječiti. Ivica Bajac je 11. listopada svoje probleme također odlučio riješiti radikalno.
Prvo je sjekirom zatukao suprugu Dani Bajac, a zatim je pokušao ubiti i sebe, zapalivši plinsku bocu. Plin je eksplodirao razrušivši i stan u kojem su živjeli supružnici i još pola kuće. Bajac, koji je desetak dana prije tragičnog događaja otpušten sa psihijatrije, gdje se liječio jer se već jednom pokušao ubiti, s ozljedama opasnim po život prevezen je u bolnicu.
Desetak sati kasnije, kod Osijeka su poginule tri osobe, čime je nastavljen listopadski ruski rulet na hrvatskim cestama, koji je do tog trenutka odnio osam života. Ova priča tim je gora jer se ispostavilo da je jedan od poginulih zapravo počinio samoubojstvo, zabivši se u drugo vozilo u kojem je bio bračni par.
Navedeni primjeri, osim što su šokirali javnost, potaknuli su i još jednu jalovu raspravu o stanju sigurnosti u zemlji. Ili barem percepciji te sigurnosti, onako kako je vide mediji i građani, ali i policija. Za ove prve, listopadska crnokronikaška događanja sa pet ubojstava od početka mjeseca do danas te oveći broj prometnih nesreća u kojima je poginulo 13 osoba znak su da je sigurnosno stanje ozbiljno narušeno. Policija sve to gleda znatno drukčije, ističući da je riječ samo o percepciji javnosti, koja je, kako tvrdi, iskrivljena. Kao potvrdu svojih teza, u policiji se pozivaju na statistiku iz koje proizlazi da su se 2004. u Hrvatskoj dogodila 83 ubojstva, dok ih je lani bilo 33. Slična je priča i s prometnim nesrećama jer je 2004. u prometu poginulo 608 osoba, a lani 348. Sudeći po brojkama, policija je u pravu, no policijski argumenti potpomognuti brojkama ne pomažu građanima da se osjećaju sigurnije, pogotovo ako su i sami bili žrtve nekog oblika nasilja. Tim više što statistiku svatko može tumačiti na svoj način. Zašto postoji takva diskrepancija u percepciji stanja sigurnosti između medija i građana s jedne strane te policije s druge, objasnio je sociolog Renato Matić.
– Naša percepcija stvarnosti ovisi o vijestima koje primamo posredno, odnosno o vijestima koje dolaze u prvi plan. Prema jednom istraživanju koje sam radio, udarne vijesti koje se objavljuju u medijima uglavnom se odnose na negativne pojave. Povezivanje nekih tragičnih okolnosti u jednu cjelinu sasvim je dovoljno da se ukupna percepcija javnosti počne definirati kao nesigurna. Također, normalno je da u takvim okolnostima institucije odnosno službena politika posegnu za statistikama jer statistike mogu biti pokriće i za nerad. Ovo nije kritika policije, jer policija radi sve što može, već kritika politike. Kada ste čuli u izbornoj kampanji da netko od političara spominje stanje sigurnosti u zemlji? To je bitna, ali teška tema koja ne zanima više od 90 posto građana jer im se nije dogodilo ništa loše pa o tome i ne razmišljaju. No svatko može biti žrtva kaznenog djela ili prometne nesreće. U tom se slučaju percepcija sigurnosti mijenja prema osobnom iskustvu i nikakve statistike taj dojam ne mogu promijeniti – pojašnjava Matić.
No iako policija, pozivajući se na statistike, tvrdi da je Hrvatska sigurna zemlja, ipak ostaje činjenica da je nasilje, nažalost, postalo općeprihvaćeni obrazac ponašanja. Nasilje više nije rezervirano za tipične crnokronikaške priče u kojima se izvještava o tome kako je netko nekoga ubio i na koji način, već je postalo i uobičajeni način rješavanja problema. Pa tako zagrebački taksisti svoj problem s Uberom, koji smatraju nelegalnom konkurencijom, rješavaju paljenjem konkurentskog vozila s vozačem u njemu, dok navijači Hajduka problem sa sucem koji, smatraju, kontinuirano oštećuje njihov klub rješavaju premlaćivanjem tog istog suca. Oba događaja su kap u moru sličnih situacija, a svima im je zajedničko da su mjerodavne institucije ili osobe takve pojave mlako ili nikako osudile.
Nezasitan grabež
Drugim riječima, nasilje se prešutno tolerira, a sociolog Matić korijene takvog ponašanja nalazi u onom što se događalo nakon Domovinskog rata.
– Nezasitan grabež, što je bila privatizacija, nije mogao proći bez posljedica. Poslije rata imali ste zakone koji su poslužili da se grabež legalizira i prikrije, a istodobno su zapostavljene sve vrijednosti na kojima počiva društvo. Stoga je normalno da je 20 godina nakon rata stasala i odrasla generacija koja nema takvih vrijednosti, koja ne zna ni za empatiju pa ni za moral. Sve to došlo je do izražaja kada su razni oblici nasilja ostali nekažnjeni te kada je društvo koje gradimo postalo premreženo nasiljem – kaže Matić.
Da je društvo u svojim vrijednostima erodiralo smatra i psihijatar Vlado Jukić koji kaže da je duh agresivnosti pušten iz boce te da ga je sada teško vratiti.
– Nekada su nasilnici bili izolirani, a sada vrijedi pravilo da onim čega se pametan srami, budalaš se time ponosi. Prije 40 godina, da je negdje počinjeno ubojstvo, doznalo bi se za mjesec-dva, kada bi čovjek iz jednoga grada doputovao u drugi. Tada se sve prenosilo usmenom predajom, a sada je sve dostupno jednim klikom miša. Otud i percepcija javnosti da živimo u nesigurnoj zemlji jer mediji objavljuju više takvih sadržaja, a ti su sadržaji dostupniji većem broju ljudi. Veći je problem to što smo kao društvo prema nasilju postali tolerantni jer je nasilje put prema uspjehu. A na nasilje bi trebala postojati nulta stopa tolerancije – kaže Jukić.
No kako postaviti nultu stopu tolerancije prema nasilju u društvu poremećenih vrijednosti u kojem nikome nije sporno, ni biračima ni političkoj eliti, da u političkom životu zemlje, i na lokalnoj i na državnoj razini, participiraju ljudi koji su istodobno pod ozbiljnim sumnjama ili optužbama za korupciju, kriminal, ratne zločine, plagiranje... Ako takvi mogu sjediti u Saboru i izglasavati zakone koji bi trebali regulirati društvene odnose, o kakvom moralu i prevenciji nasilja govorimo? S druge strane, gotovo je postalo normalno da u Hrvatskoj ne funkcionira nijedan sustav čiji bi primarni posao bio zaštita građana. Prije svega se to odnosi na pravosuđe koje se polako, ali sigurno, pretvara u najveći problem hrvatskog društva.
Najvažnije u stvaranju nekog ozračja, bilo negativnog ili pozitivnog, nije statistika nego percepcija
– Nekada sam mislio da je rak-rana hrvatskog društva organizirani kriminal, no sada mislim da je rak-rana našeg društva pravosudni sustav. Jer ako netko za silovanje dobije uvjetnu kaznu, a netko osam godina zatvora, onda tu nešto ne štima. Silovanje ili je ili nije i takva razlika u kaznama ne može biti normalna. Ili primjerice kazne koje se izriču u prometu. Netko za dva tri mrtva dobije uvjetnu kaznu, a netko više godina zatvora. Naravno da to nije dobro, a stvari se godinama ne rješavaju. Ključni je faktor za rješavanje toga, kao i svega drugoga, politika. Samo je pitanje želi li politika takve stvari rješavati ili ne – kaže Željko Cvrtila, stručnjak za sigurnost.
Prijedloga za poboljšanje stanja sigurnosti u prometu je bezbroj, no o tome se u pravilu govori nakon što zaredaju nesreće s najtežim posljedicama. I dok policija nakon takvih situacija i prozivanja javnosti pokreće represivne i restriktivne akcije, prometni stručnjaci ih upozoravaju na nešto drugo.
– Kada zareda niz nesreća, priča se o utjecaju vremena, juga, kiše i slično. No problem su neke druge stvari na koje, za razliku od vremena, možemo utjecati. Za početak, u autoškolama dosta vozača ne nauči voziti kako treba jer je školama i instruktorima važno da prolaznost na ispitu bude što veća. Javna je tajna da se tehnički pregled vozila prođe sa 100 ili 200 kuna mita pa onda neispravna vozila prolaze tehnički pregled. U većini lokalnih jedinica samouprave postoji policija i prometno redarstvo koje je ustrojeno u gradskoj upravi ili općini. I onda policija i prometno redarstvo stalno prebacuju lopticu s jednih na druge, a prekršitelji se ne sankcioniraju. Tu je i problem u samoj hijerarhiji MUP-a, jer policajci uglavnom ne kažnjavaju one koje bi trebali. Policajac postupi legitimno i nekoga kazni, ali njegov šef kao instanca više tu kaznu poništi, i tu se javlja demotivacija – kaže Ivan Kundid, prometni stručnjak i predsjednik Hrvatske udruge diplomiranih inženjera prometa “Prometna klinika”.
Policijske su, pak, statistike pune optimizma, usprkos ovogodišnjem listopadskom crnom nizu, statistika je, tvrde, svake godine sve bolja.
Vožnja kao nošenje oružja
U MUP-u kažu da je u devet mjeseci 2016. broj nesreća gotovo isti kao i lani, dok je broj poginulih i ozlijeđenih osoba manji. Bez obzira na brojne listopadske nesreće s poginulima, u policiji kažu da je zaključno s 18. listopada poginulo 246 osoba, odnosno 32 osobe manje nego na isti dan prošle godine.
No iako se policija i u ovom slučaju poziva na statistike, percepcija javnosti je znatno drukčija, a psihologinja Mirjana Nazor objašnjava i zašto.
– Najvažnije u stvaranju nekog ozračja, bilo negativnog ili pozitivnog, nije statistika nego percepcija jer ljudi stvaraju stavove i ponašaju se u skladu s percepcijom, a ne u skladu s realitetom – kaže Mirjana Nazor.
Realitet statistika je i da se nesreće, kao i ubojstva, ponekad događaju u valovima, što također utječe na percepciju javnosti o stanju sigurnosti. I dok za povećani broj ubojstava u nekom kraćem razdoblju nema nekih znanstvenih obrazloženja, razlog zašto se to događa u prometu moglo bi se, smatra Mirjana Nazor, objasniti i turističkom sezonom.
– Turistička sezona traje sve dulje i dolazi sve više ljudi. Ceste su pune novih vozača, a atmosfera s jako mnogo turista ponekad ljudima stvara dojam kao da su i oni dio nečega drukčijeg, da se ne moraju ponašati na način koji je uobičajen, jer su dio svijeta pa si mogu priuštiti ludosti kojih prije nije bilo ili ih je bilo manje – navodi M. Nazor.
Kada su u pitanju “ciklusi” prometnih nesreća, u MUP-u kažu kako je analizom podataka zadnjih deset godina jasno vidljivo da se najviše nesreća s poginulim osobama događa tijekom prometno najopterećenijih mjeseci, odnosno u razdoblju od svibnja do listopada, a u pravilu se ističu srpanj i kolovoz. Takvi događaji uvijek potaknu i raspravu kako bi se mogla pojačati sigurnost prometa, a Mirjana Nazor ima zanimljiv i logičan prijedlog. Smatra da bi se za vozače trebalo uvesti obvezno polaganje psiholoških testova svakih nekoliko godina.
– Redovito kontroliranje mentalnog zdravlja još je važnije od kontroliranja vida koji se mora provjeravati svakih pet godina. Vožnja se može usporediti s nošenjem oružja, samo što ćete s pištoljem pogoditi jednu ili dvije osobe, a autom ih možete “pomesti” puno više, ako vozite suludo i ako vam nije sve na mjestu u određenom trenutku – kaže Nazor.
Prometni stručnjaci kažu da bi se broj nesreća mogao smanjiti i promjenom ustaljenih obrazaca ponašanja, a Željko Marušić smatra da bi se trebala promijeniti i policija pa pojašnjava.
– Građani policiji najviše zamjeraju što im po lijepom vremenu lijepe kazne za benigne prekršaje, dok ih nema nigdje kada pada kiša i loša je vidljivost, a baš bi ih tada trebalo biti. Dojam građana je da ih kontroliraju zbog ubiranja kazni, a ne zbog sigurnosti – kaže Marušić.
Je li taj dojam građana ispravniji od onoga da ne žive u sigurnoj zemlji teško je reći, no i ta se nedoumica, bez sumnje, može razjasniti – statistikom.
