Valentina Mužarić (21) ove je sezone čak triput rušila dvoranski rekord Hrvatske u bacanju kugle. U odnosu na lani popravila je rezultat gotovo za metar. Novi rekord stao je na 17,89 metara.
– Moja priča kako sam se počela baviti bacanjem kugle zapravo je smiješna. Bila sam u četvrtom razredu srednje škole kad me profesorica pitala bih li bacala kuglu na prvenstvu srednjih škola Zagreba. Htjela sam taj dan izbjeći odgovaranje povijesti pa sam pristala. Na natjecanju me zapazio Neven Kovačev, jedan od sudaca, i nagovorio da počnem trenirati, onako rekreativno. A moja se rekreacija brzo pretvorila u ozbiljne treninge.
Tata budan do četiri ujutro
Jeste li se prije možda bavili nekim drugim sportom?
– Igrala sam odbojku neko vrijeme, ali nisam uživala u tome.
Je li se netko u obitelji bavio sportom?
– Nije, ja sam prva koja je krenula.
Sjećate li se prvog natjecanja? Je li na početku bilo suza, razočaranja...
– Kako sam kasno krenula s treninzima, odlično se sjećam svakog detalja prvog natjecanja. Bilo je to prvenstvo srednjih škola Zagreba. Bilo nas je četrdesetak, a nekoliko cura već je bilo u klubovima. Uzela sam kuglu u ruke i zapitala se: “OK, što sad s ovim?” Jedna od njih objasnila mi je kako držati kuglu i objasnila mi pravila u nekoliko minuta. Najdalji hitac tog dana bio je mojih 10,27 metara. Suza i razočaranja bilo je manje na početku no što je sad. S vremenom sam se morala naučiti nositi s pritiskom. I ozljedama.
Kako su roditelji gledali na bavljenje sportom, na bacanje kugle?
– Tata je moja najveća podrška u životu u svemu što radim pa ni bacanje kugle nije bilo iznimka. S njime dijelim svoje najgore i najsretnije trenutke. Tata proživljava sva moja natjecanja vrlo emotivno. Kad sam u Americi, obavezno nađe stranicu gdje može “live” pratiti moje nastupe. Bez obzira na vremensku razliku, ostaje budan do tri ili četiri ujutro.
Nije moglo proći da je ne trenira Ivan Ivančić.
– Prije tri godine sam upoznala Sandru i nekako smo odmah “kliknule” i ubrzo postale nerazdvojne. Odmah je predložila da se joj se pridružim na treninzima dok ne odem u Ameriku. Iznijela je svoj plan tadašnjem treneru Ivanu Ivančicu. I već sam sljedeći dan umjesto na Mladosti trenirala na Sveticama. Ivančić je bio moj drugi trener nakon Matije Jakopovića.
Kako je došlo do suradnje s Edisom Elkasevićem?
– S Edisom sam željela raditi od početka. Tu godinu kad sam krenula trenirati Edis se tek vratio iz Amerike. Zaposlio se kao trener u Mladosti i okupio skupinu bacača. Edis je tip trenera koji je dolazio na stadion prvi i odlazio posljednji. Pisao je pojedinačne planove za svakog sportaša. Jednog sam dana bila na bacalištu s njima i čula komentare kojima je ispravljao tehniku svojim bacačima i pomislila: “Bože, pa zašto ja nemam takvog trenera!”. I tako sam čekala prvi prijelazni rok i postala njegova atletičarka.
Tulumi su kao na filmovima
Kako ste se odlučili otići u Ameriku?
– U jednom trenutku to je bila najbolja opcija za mene ako želim diplomirati i nastaviti s bacanjem.
Što su rekli u obitelji kada ste najavili studiranje u Americi, u Alabami?
– Podržali su me u mojoj odluci kao u svemu. Bila je to teška situacija i za mene i za njih, ali naučili smo se nositi s činjenicom da budemo razdvojeni.
Studirate i vježbate na istom fakultetu na kojem je bio svojedobno bio i Edis?
– Da, na istom sam sveučilištu. Bilo mi je drago kad se pružila prilika da se i ja upišem na Auburn University. Upisala sam menadžment.
Kakvi su bili prvi dani u Americi?
– A joooj, grozni, ha-ha! Nedostajala mi je obitelj. Nisam bila spremna na brojne razlike u kulturama. Trebalo mi je dosta vremena da prihvatim novi način života i različite ljude oko sebe. Živim u novim domovima za sportaše, stan dijelim s cimericom Shannon Williams. Upoznale smo se na prvoj godini, odmah smo se sprijateljile jer smo gotovo iste veličine, ona je samo malo niža od mene. Imam svoju sobu s golemim krevetom, kupaonicom i prekrasnim pogledom na stadion. Slobodno vrijeme najčešće provodim sa svojim najboljim prijateljima Marcusom Popenfoosom i Stephenom Saenzom. Svi smo bacači kugle, zajedno treniramo i družimo se izvan bacališta. Oni su moja najveća podrška, ali i najveći kritičari.
Imate li i kakve druge aktivnosti, jeste li možda članica nekog sestrinstva na fakultetu?
– Nisam, nikad me to nije privlačilo, a i obaveze prema školi i treningu ne ostavljaju mi puno prostora za takve aktivnosti.
Zar ni za studentske tulume?
– To me pitaju svi moji prijatelji. Neki tulumi doista jesu kao u filmovima, zna biti prava ludnica, ali izlasci u klubove manje-više isti su kao i kod nas. Zbog treninga nisam često na takvim opuštajućim okupljanjima, ali s vremena na vrijeme odem, dobro se istutnjim i zabavim se.
Postoji li i kakva studentska ljubav u tvom životu?
– Postoji, ali to bih ipak zadržala za sebe – napomenula je.
Sa Sandrom ste velika prijateljica, jeste li se čule kada ste joj “ukrali” dvoranski rekord u kugli?
– Naravno. Sandra je moja najbolja prijateljica i dio moje obitelji. Za vrijeme natjecanja ona i Edis dopisivali su se sa Stephenom i Marcusom i navijali za mene. Nakon što sam završila s natjecanjem, Facebook stranica bila mi je puna njihovih komentara, a mobitel pun poruka.
Ako je Sandri neki cilj bio baciti disk preko 70 metara, koliki je vaš cilj u bacanju kugle?
– Sandrinih 70 metara mojih je 19 metara u kugli.
