Kada pisma zamijene razgovor, u pravilu se radi o nečemu ozbiljnome, tj. onome što nije moglo biti izravno izrečeno. Osobito se to odnosi na ona pisma koja su napisana prije, a tek naknadno objavljena, poput pisma hrvatskih biskupa patrijarhu SPC-a Irineju, koje je sročeno lani 18. studenoga (na obljetnicu pada Vukovara!), a objavljeno tek danas. I u kojemu hrvatski biskupi prvi put tako otvoreno i žestoko odgovaraju patrijarhu Irineju na njegove napade i objede protiv Katoličke crkve i hrvatskog naroda. Odnosno, citiraju niz patrijarhovih izjava protiv njih samih.
“Navedenim javnim negativističkim načinom komuniciranja nije moguće riješiti bilo kakav problem ili pitanje. Takav pristup u hrvatskome društvu izaziva otpore, budi nepovjerenje prema Vašoj osobi i prema SPC -u te prema samim srpskim građanima u Hrvatskoj, produbljuje ranjenosti iz ratnoga vremena koje još nisu ozdravljene, potiče mržnju. Nastupi koji ne očituju nikakva suosjećanja za žrtve i stradalnike uzrokovane od srpske strane osobito teško pogađaju one hrvatske ljude koji su za vrijeme nedavnoga Domovinskoga rata bili istjerani iz svojih domova”, pišu biskupi.
Mitovi i optužbe iz SPC-a
„Smatramo neobičnim da poglavar jedne pravoslavne mjesne crkve javno suprotstavlja biskupe Katoličke crkve u Hrvatskoj papi Franji, upućuje im prijekore i pripisuje zločine cijeloj toj Crkvi i cijelom hrvatskom narodu. Za zločine, kako u hrvatskom tako i u srpskom te u drugim narodima, krivi su pojedinci s imenom i prezimenom pa je na njima odgovornost za ono što su počinili“, poručuju biskupi otkrivajući da su se na objavu pisma odlučili tek nakon što su uslijedili upiti novinara o njemu pa su objavom željeli preduhitriti manipulacije, premda je isprva planirano da pismo nije za javnost. Znakovito je da su se biskupi za objavu pisma odlučili neposredno prije obljetnice smrti blaženog Alojzija Stepinca te da zacijelo pismo nije objavljeno bez znanja i dopuštenja Vatikana. Taj kontekst govori o tome da bi se ipak uskoro mogao očekivati dovršetak Stepinčeve kanonizacije jer je teško da bi hrvatski biskupi samostalno krenuli u ovakvu akciju. Nedavna manifestacija odavanja počasti žrtvama holokausta ispred Zagrebačke katedrale toj tezi ide u prilog jer je crkveni vrh u Hrvatskoj pokazao da štuje žrtve, ali da ne želi biti talac povijesnih mitova i optužbi, koje u ovom slučaju dolaze iz redova SPC-a.
„Posebnu težinu ima izjava Vaše Svetosti da je nedavni rat mogla spriječiti Katolička crkva u Hrvatskoj. Nije ona imala nikakva utjecaja na srpskoga predsjednika Slobodana Miloševića, na JNA, na paravojne postrojbe iz Srbije, ni na druge koji su pokrenuli i vodili rat na hrvatskome tlu. Naše zauzimanje za mirno rješavanje problema kod njih nije imalo nikakva odjeka. Rat je očitovao da nije utemeljena tvrdnja koju smo nekoliko puta čuli od Vas kako hrvatski katolici slušaju svoju Crkvu za razliku od pravoslavnih vjernika. Poznato je, naime, da je većina srpskih političara, kao i SPC, u vrijeme demokratskih promjena 90-ih godina prošloga stoljeća, zastupala stav kako srpski narod ne može živjeti s hrvatskim narodom u samostalnoj hrvatskoj državi nego isključivo u okviru zajedničke države, a ako to nije moguće, Srbi nemaju drugoga izbora nego uzeti oružje u ruke“, pišu biskupi patrijarhu Irineju, odgovarajući upravo na stare mitomanske teze kojima je SPC negirao hrvatsku državu i povukao sve episkope i gotovo sve svećenstvo iz Hrvatske.
Sve je dokumentirano
„Sve što su hrvatski biskupi u Jugoslavenskoj biskupskoj konferenciji, a potom i u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji na čelu s kardinalom Franjom Kuharićem govorili i činili tijekom rata od 1991. do 1995. i nakon njega do danas dokumentirano je i svakome dostupno“, pišu oni dodajući kako su „u različitim prigodama, na susretima s patrijarhom Pavlom, u propovijedima, nastupima u javnim medijima biskupi zauzimali za pravo Hrvata na slobodnu državu, te pravo svih njezinih građana, napose Srba da u njoj žive svoj vlastiti nacionalni, kulturni i vjerski identitet. Dizali su glas protiv svakoga nasilja, tražili da se nastali problemi rješavaju mirnim putem, snažno se borili protiv mržnje i osvete Srbima“. Na kraju su dodali kako je upravo rad u mješovitoj komisiji o kardinalu Stepincu „pokazao koliko je važno razgovarati na dostojanstven način kao braća i o najtežim povijesnim prijeporima oko kojih se ne uspijevamo složiti, izbjegavajući polemiku putem javnih medija koja ne priliči kršćanima“.
SPC je stoljećima tek instument širenja Srba na zapad.