Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej (Gavrilović) još nije bio ni stigao u posjet Zagrebu, a njegov posjet najavljen je i označen kao povijesni. Zašto? Zar samo zato što dolazi sa svim članovima svoje "vlade", Svetog arhijerejskog sinoda, tj. u sastavu kakvom dosad Srpska pravoslavna crkva nije pohodila Hrvatsku. Nije valjda samo zbog toga, kao ni zbog činjenice da će učiniti vrlo važan čin posvećenja hrama svetog Save u sklopu nove zgrade pravoslavne gimnazije na zagrebačkom Svetom Duhu, nego ponajviše zbog toga jer su odnosi Srpske pravoslavne crkve i Katoličke crkve na najnižim mogućim granicama, što više ne može tolerirati nijedna strana. Naprosto, sve se mora pomaknuti s mrtve točke.
Patrijarh Irinej u Zagreb stiže u trenutku lošeg političkog ozračja između Hrvatske i Srbije nakon izbora Tomislava Nikolića za predsjednika Srbije. Teret je to koji patrijarhu i smeta i ne smeta, jer on provodi crkvenu politiku. No znatno mu je veće breme isto ono koje dijeli s Nikolićem iz nedavne prošlosti, a to je odnos prema Hrvatskoj, njezinoj samostalnosti i suverenosti. Naravno, nije patrijarh (prijašnji vladika niški) prisezao pred četnikom Šešeljom, ali je nasljednik bremenite politike svoga prethodnika, patrijarha Pavla i plejade episkopa koji su otvoreno stali na stranu velikosrpske agresije i izrijekom bili protiv hrvatske neovisnosti.
Patrijarh pavle s Tuđmanom
To se u Hrvatskoj nije osjetilo samo na riječima nego i te kako na djelu. Svi su episkopi i 99 posto svećenika SPC-a napustili Hrvatsku, što iz straha početkom rata, ali još više kako bi otvoreno stali na Miloševićevu stranu. Nekima se čak toliko žurilo da im je ručak nepojeden ostao u tanjuru i ormari puni odjeće, misleći kako će se, valjda, brzo vratiti.
"Što radite, oče Jovo?" pitao je autor ovih redaka na Cvjetnom trgu početkom 90-ih nekadašnjeg zagrebačkog paroha i pariškog đaka, svećenika u mirovini, o. Jovana Nikolića, koji nije htio napustiti svoj Zagreb.
"Završavam etničko čišćenje, sine", odgovori o. Nikolić, "razbježala se ova naša popovska banda pa ni starčad nema tko pokopati. Evo se upravo vraćam sa sprovoda s Banije..."
Dakle, crkveni je život bio potpuno zamro, da ni starce nije imao tko pokopati, a krštenja nije bilo jer se nije imalo koga tih godina krstiti!
Patrijarh Pavle otvoreno je bio za prekrajanje granica, ali 1999. godine okrenuo je ploču, došao u Hrvatsku i susreo se s predsjednikom Tuđmanom i kardinalom Bozanićem rekavši kako nema dileme oko poštovanja hrvatskog Ustava.
U Zagreb se vratio i mitropolit Jovan (Pavlović), koji je svojom političkom pragmatičnošću uvidio da je velikosrpstvo mrtvo i da mu je bolje biti prvi u Hrvatskoj nego tko zna koji u Srbiji.
"Vaše me reči još i dandanas kao žeravice peku", rekao je autoru ovoga teksta mitropolit Jovan kada smo se prvi put telefonski čuli nakon ratnih godina. "Nije ni čudo da Vas peku, oče vladiko, nakon vatrene rijeke koju ste prosuli prošlih godina protiv ove države i ovih ljudi", rekao sam mu i tu smo se zaustavili. Nakon toga uspostavili smo više nego korektan odnos, koji traje do danas, do trenutka kada je taj isti mitropolit domaćin patrijarhu SPC-a i kad je upravo on njegov posjet najavio kao povijesni, jer patrijarh dolazi u misiji mira i dijaloga.
Naime, patrijarh Irinej već je jednom posjetio Zagreb, u jesen 2011., kada je boravio samo u mitropoliji i susreo se s učenicima pravoslavne gimnazije. Taj posjet nitko nije spominjao kao povijesni, već je povijesni upravo ovaj, kada dolazi u misiji susreta s vrhom Katoličke crkve i hrvatske države, kako bi pronašli dodirne točke za zajedničku budućnost.
Liječiti i zaliječiti rane
Budućnost koju možda najbolje ocrtavaju riječi patrijarha SPC-a Germana, koje je 1984. izgovorio u Jasenovcu: "Praštamo, ali ne zaboravljamo." A koje su bile kršćanske i iskrene, jer je Jasenovac velika rana na srcu Srpske pravoslavne crkve. Tako i mi danas patrijarhu Irineju možemo reći: "Vaša Svetosti, praštamo, ali ne zaboravljamo", jer su rane na hrvatskom tijelu još uvijek svježe, a SPC je i te kako bio na strani onih koji su te rane osmislili, organizirali i nanosili.
Ali uz kršćansku mudrost i otvorenost s jedne i s druge strane mogu se rane liječiti i zaliječiti. Štoviše, mogu posve zarasti u želji i jedne i druge Crkve za budućim vremenima u kojima će se zajedno morati nositi s iracionalnim sekularizmom i racionalizmom, ali koji će ujediniti sve kršćanske i ine vjerske zajednice, jer će biti ugroženo njihovo osnovno poslanje. Sve nacionalno, političko i ljudsko tada će im biti strano, a jedino božansko blisko i zajedničko. Dakako, ako se za njega već danas iskreno krenu zalagati i ako ne ostane sve na pukoj pozi, gesti i simbolici. U tom slučaju ni ovaj "povijesni" posjet ničemu neće vrijediti.
Nitko od tih "svetosti" nije se nikada ispricao ili zatrazio oprostaj za ono sto je napravilo njihovo "stado". Sve te "svetosti" pusu u istu trubu sa Nikolicem i Seseljem. Svi bi oni radije danas nego sutra veliku srbiju od Virovitice do Karlobaga. Kaj se tu onda imaju prenavljati...... Nis ja njima ne vjerujem....