Moraš biti ludo hrabar ili hrabro lud da bi papinom upravitelju, na posljednjoj postaji njegova puta za Međugorje, u Mostaru, sasuo u lice kako ondje nema ničega, da je sve izmišljeno, da je međugorski fenomen laž, čak i da je nevjerodostojno i onih prvih sedam dana, za koje se pročulo kako ih je posebna komisija za Međugorje kardinala Camilla Ruinija proglasila autentičnim.
Papa, dakle, šalje poljskog nadbiskupa mons. Henryka Hosera u Međugorje, jer ondje nema ničega, ništa se ne događa i nikome nije potrebna pomoć Vatikana, ajme! Nažalost, upravo je suprotno.
Vatikan je, nakon 37 godina opstrukcije i podmetanja nogu međugorskom fenomenu morao intervenirati i imenovati biskupa s posebnim ovlastima, kako bi Međugorje bilo pod izravnom upravom Svete Stolice. I to kako bi pomogao u pastoralnom životu! Zar to nije pljuska mjesnim crkvenim vlastima zbog njihovih propusta tijekom više od tri i pol desetljeća i to baš na području pastorala, gdje bi Crkva trebala biti najsnažnija. No, uz tu, sada otvorenu i vidljivu poruku Vatikana, treba ukazati i na način na koji Crkva zna pogriješiti u procjeni ovakvih stvarnosti kao što je Međugorje.
. Naime, sličnu je sudbinu prošla sv. Faustina Kowalska (1905.-1938.), kojoj se ukazivao Isus Krist i čija su ukazanja isprva proglašena herezom. Vidi se to npr. iz pisma kardinala Giuseppea Pizzarda, ondašnjeg tajnika Svetog Oficija (sada Kongregacije za nauk vjere), iz 1958. u kojemu, na upit jednoga reda u Crkvi o štovanju predaje Faustine Kowalske, odgovara ovako:
“Sveobuhvatno pitanje o obliku pobožnosti prema Božjem Milosrđu, koja se temelji na tvrdnjama o objavama s. Faustine Kowalske, ova je Vrhovna Sveta Kongregacija podvrgla brižljivom ispitivanju. Na plenarnoj pak skupštini u srijedu, 19. studenoga 1958., preuzvišeni i poštovani oci, između ostaloga, odredili su: Prvo, utvrđeno je da objave s. Faustine Kowalske po sebi nemaju nadnaravnog karaktera. Drugo, neka se ne uspostavlja nikakva svetkovina Božjeg Milosrđa. Treće, zabranjuje se širenje slika i spisa kojima se propagira pobožnost prema obliku koji je predložila s. Faustina”.
Kada se zna da je s. Faustina blaženom proglašena 18. travnja 1993., a svetom 30. travnja 2000. te da je svetkovinu Božjeg Milosrđa za cijelu Crkvu proglasio Ivan Pavao II. na dan kanonizacije s. Faustine, koja se otad slavi prve nedjelje nakon Uskrsa, ne treba nekih posebnih komentara. Možda samo valja dodati ono što je mons. Hoser odgovorio na upit o tome da su ukazanja u Međugorju previše “osobna” i da Marija u njima “previše priča”.
“Sveta Faustina je svakodnevno razgovarala s Isusom i to niz godina. To ne bi trebao biti problem”, rekao je Hoser poljskoj agenciji KTA, a koji je od ove nedjelje u Međugorju kako bi u ime Vatikana “započeo zajedničku etapu u povijesti Međugorja” sa svima onima koji se ondje 37 godina okupljaju u milijunskim brojkama. I kako bi ispravio istu onu nepravdu koja je svojedobno nanesena danas svetoj Faustini Kowalskoj.
'Crkva se zauzima za slobodu pojedinaca i ne prihvaća nikakvu kolonizaciju'
