"E, moj Hassane, tko tebe kamenom, ti njega fotoaparatom!" – prošlo mi je kroz misli dok sam posramljeno proučavao mali Olimpusov fotoaparat koji sam nekoliko trenutaka prije dobio na poklon od 22-godišnjeg Egipćanina Muhameda. Muhamed studira zadnju godinu hotelijerstva, živi na periferiji Kaira u siromašnoj radničkoj obitelji i radi kao recepcionar hotela Alexander Qabana, u kojem sam smješten već 7 dana. On i ja smo jedine žive duše u hotelu, a Muhamed kao i milijuni njegovih vršnjaka, dušom, srcem i živcima izgara za revoluciju. Jutro je nakon demonstracija dan za odlazak, a nas dvojica poput zarobljenih hotelskih duhova sjedimo u predvorju zaključanog Alexandera i ispijamo kavu.
Kavanske rasprave
Izvana se više ne čuju pucnji, trg je još uvijek pokoren mirnim i iscrpljenim demonstrantima, a spokojna atmosfera darežljivo ostavlja prostor za dokonu kavansku raspravu, hoće li Mubarak otići danas, ili sutra?! Muhamed je uvjeren da će otići do večeri, a ja, iskreno, uopće ne razmišljam o Mubaraku. Razmišljam o Muhamedu, o njegovoj gesti, i o ukletih 7 dana kairskog pakla u kojima sam pronašao prijatelja, čovjeka kojemu sam samo nekoliko dana ranije kada me probudio 25 minuta nakon što sam zaspao prvi puta u 24 sata, poželio barem jedan od onih kamena koji su nam letjeli nad glavama.
Posramljeno vraćam film u natrag, teško je reći, da li nekoliko dana ili sati, jer ovdje je vrijeme mjerljivo isključivo emocijama i trenucima, i prisjećam se Muhamedove reakcije kada sam se nakon ne baš srdačnog susreta s Mubarakovim nasilnicima koji su mi oteli fotoaparat i počastili pljuskama, poput poražene vojske vratio u hotel.
– Revoluciju nitko neće zaustaviti pa ni ti kriminalci! – urlao je dok je njegov glas poput jeziva gonga odzvanjao praznim hotelom – Ako ti majmuni misle da će s tvojim aparatom prestati revolucija, jako su i zaj....i! Sutra ću ti donijeti svoj aparat pa uslikaj baš ta govna! Nosit ćeš ga doma i tamo ćeš ga svima pokazati kao uspomenu na ovu revoluciju i na ovaj povijesni događaj! – Muhamed je bio revolucionar u srcu, ali ne i na ulici. A tako je silno želio baciti barem jedan kamen na drugu stranu i iz sveg glasa viknuti: Mubarak, odlazi!
Na meti tajnih služba
No, s 80 egipatskih funta, koliko je zarađivao na mjesec i s kojima je pomagao obitelj i završavao fakultet, Muhamed je morao obećati gazdi hotela, da će bdjeti nad njegovom imovinom kao pit bul. Dane i noći smo provodili zajedno u tom u gazdinom hotelu, ja sam pričao o Zagrebu i Bejrut, a on samo o jednom. Slobodnom i dostojanstvenom Egiptu. Ja bih odlazio i vraćao se u hotel, a on me uvijek ispraćao šutke i dočekivao širokih zjenica: – Što ima?! Što kažu?! Je l tko ranjen, ubijen?! – Kada sam mu tog subotnjeg jutra zahvalio na Olimpusu i obećao da ću mu iz Zagreba poslati bolji i moderniji aparat, Muhamed mi je sjetno odgovorio: – Samo se ti jednog dana vrati u naš slobodni Egipat pa da zajedno popušimo nargilu. Odobrovoljio sam ga i opet izišao na ulicu.
Mirno je, demonstrant su tu, vojska je tenkovima napravila dvije fronte, i čini se, preuzela inicijativu. Prvi put hodam Kairom bez straha, a dok prolazim pokraj skupine nasilnih mubarakovaca koju je vojska svezala lisičinama i oduzela im Molotovljeve koktele i drugo oružje, osjećam se posve dobro. Zalazim u čuveni egipatski nargila shop, star 800 godina i pridružujem se Egipćanima koji puše fini voćni duhan i raspravljaju o Mubaraku. Svatko ima svoj stav o svemu, a kao "mudri" neutralac, pokušavam se složiti sa svima. Nisam baš bio dovoljno mudar, pa sam brzo razotkriven, ismijan i uspoređen s političarima koji govore puno, a ne kažu ništa. Pozdravljam društvo, i krećem prema Trgu oslobođenja i usamljenom Muhamedu.
Nemam aparat, ni akreditaciju, izgledam kao Egipćanin, i toga trena ne osjećam strah koji osjeća svaki novinar u Kairu. Iako je novoizabrani potpredsjednik Egipta Omar Sulejman na državnoj televiziji izjavio da će zaštiti novinare, svi u Kairu znaju da su novinari otvorene mete režima i da su pripadnici tajnih služba masovno počeli upadati u hotele i hapsiti novinare. A da Vlada laže potvrdila mi je demonstrantica Radida: – Rekli su da nas neće uhićivati ako napustimo Trg. Lažu. Otišla sam kući sat vremena odmoriti se i služba je došla po mene. Četiri dana sam bila u zatvoru. Danas su me pustili i odmah sam se vratila. – No, tako je to ovih dana u Egiptu. Dok na kontrolnom punktu pukovnik Sharif na moju hrvatsku putovnicu oduševljeno spominje "Šukera i Bobana koje obožava", demonstranti ne odustaju od svojih zahtjeva i za nedjelju najavljuju i milijunski skup – Dan mučenika.
SAD ne brine radikalni islam već nezavisnost Noam Chomsky | The Guardian Vašington i njegovi saveznici drže se dobro ustanovljenog principa da je demokratija prihvatljiva samo ukoliko je u skladu sa strateškim i ekonomskim ciljevima: što je dozvoljeno na neprijateljskojoj teritoriji (do određene mere), nije i u našem dvorištu. Priroda bilo kog režima koji SAD podržava, manje je važna od činjenice da li ga kontroliše ili ne. Potčinjeni su ignorisani sve dok ne pokidaju svoje lance. \"Arapski svet se zapalio\", prenela je Al Džazira prošle nedelje, dok širom regiona zapadni saveznici \"brzo gube svoj uticaj\". Udarni talas je počeo dramatičnim ustankom u Tunisu kojim je svrgnut diktator, koga je podržavao Zapad, uz naročit odjek u Egiptu, gde su demonstranti porazili brutalnu policiju, odanu dikatoru. Posmatrači su to uporedili sa obaranjem ruskog režima 1989. godine, međutim postoje značajne razlike. Presudno je što ne postoji Mihail Gorbačov među velikim silama, koji podržava arapske diktatore. Umesto toga, Vašington i njegovi saveznici drže se dobro ustanovljenog principa da je demokratija prihvatljiva samo ukoliko je u skladu sa strateškim i ekonomskim ciljevima: što je dozvoljeno na neprijateljskoj teritoriji (do određene mere), nije i u našem dvorištu, molim vas, ako nije pravilno pripitomljeno. Jedno poređenje sa 1989. godinom ima određenu vrednost: Vašington je pružao podršku Rumuniji, odnosno najnasilnijem od istočno-evropskih diktatora, Čaušeskom, sve dok vernost nije postala neodrživa. To je uobičajeni obrazac: Ferdinand Markos, Žan-Klod Duvalije, Čun Du Hvan, Suharto i mnogi drugi korisni mafijaši. To može biti i u slučaju Hosnija Mubaraka. Pored rutinskih napora da proba da osigura režim, neće skrenuti daleko od odobrene staze. Kao nova nada pojavljuje se Mubarakov privrženik general Omar Sulejman, koji je nedavno imenovan za potpredsednika. Sulejman, dugogodišnji šef obaveštajnih službi, omražen je od strane pobunjene javnosti gotovo kao i sam diktator.