Zapadna Europa ni u krizi nije izgubila socijalnu i radničku komponentu. Eurofound, vodeća think tank organizacija za tržište rada, navodi da su kolektivni ugovori i u 2013. godini bili temeljni dokument na osnovu kojeg se određivala visina plaća kod poslodavaca, kako u javnom sektoru tako i kod privatnika. Tako se u Austriji obračun plaća svih zaposlenih u državi temelji na kolektivnim ugovorima potpisanim između sindikata i poslodavaca, slično kao i u Belgiji. Francuska, primjerice, 90 posto svojih zaposlenika pokriva kolektivnim ugovorima. Tranzicijske su zemlje, s izuzetkom Slovenije, posve druga priča jer nove članice Europske unije regulaciju plaća i uvjeta rada prepuštaju poslodavcima. Tako kolektivni ugovori pokrivaju samo 23 posto zaposlenih u Mađarskoj, a u Češkoj, Slovačkoj, baltičkim državama i Bugarskoj oko trećine.
Kupovna moć povećana
Kod novih članica EU, zaštitu prava putem kolektivnih ugovora uglavnom ima državni sektor, a privatni je prepušten sam sebi. Čak ni na istoku Njemačke još nisu uhvatili tempo sa zapadnim dijelom, pa tako nekadašnji DDR ima pokrivenost kolektivnih ugovora od 49 posto, dok je na zapadu zemlje 61 posto.
Eurofond navodi da je tek u manjem broju država tijekom 2013. došlo do povećanja nominalnih plaća dogovorenih kolektivnim ugovorima, ali kupovna moć je ipak poboljšana zbog niže stope inflacije. Slovačka i Švedska lani su za približno dva posto povećale pokrivenost kolektivnim ugovorima dok se Velika Britanija – gdje je pokrivenost tranzicijskih 37 posto – i dalje spušta.
Hrvatska nije bila obuhvaćena najnovijim istraživanjem jer se ta tema kod nas slabo prati i nema podataka, a sociolog Dragan Bagić proučavao je stanje u 2009. godini za svoj doktorat. Bagić je za tu godinu procijenio da imamo pokrivenost kolektivnim ugovorima oko 60 posto, a tako visok udio proizlazi iz toga što javni sektor i državne tvrtke većinom imaju kolektivne ugovore, dok je u privatnom situacija potpuno drukčija. U dvije djelatnosti s velikim brojem zaposlenih – trgovini i graditeljstvu prošireno je važenje granskih kolektivnih ugovora na sve zaposlene pa i to diže prosjek, ali stvarno stanje u privatnom sektoru bitno je lošije.
Na minimalcu 97.000 ljudi
– Ti su ugovori stari, neažurirani i njihov stvarni efekt na prava zaposlenih je jako mali. Prilično sam uvjeren da se u najvećem broju malih tvrtki u trgovini i graditeljstvu ne primjenjuju ni ti zastarjeli ugovori, ali problem je što ih nema tko kontrolirati, kaže Bagić.
Kriza je pogodila tradicionalne djelatnosti poput brodogradnje, metalske i tekstilne industrije gdje su radnici bili dobro sindikalno organizirani, ali su ostali bez posla tako da je kriza dodatno povećala razliku između privatnog i javnog sektora i na polju radničkih prava. Prosječna se plaća u Hrvatskoj kreće oko 5500 kuna, a 97 tisuća zaposlenih zarađuje minimalnu plaću – oko 2300 neto. Od 2008. godine nestalo je oko dvjesto tisuća radnih mjesta i to uglavnom u gospodarstvu i privatnom sektoru.
>> Sindikati Ustavnom sudu: Prestanite šutjeti o pravima radnika
U privatnom sektoru radna prava djelatnika su uglavnom mrtvo slovo na papiru,ma da ima privatnika koji ih se drže ali ti su nažalost manjina.