05.08.2018. u 09:44

Svi prijatelji i suradnici natjecali su se u isticanju veličine i dobrote čovjeka Olivera Dragojevića

Pjesnici pišu stihove, skladatelji note, a onda pjevači to napisano pjevaju. A pjesmu na kraju stvaramo mi, vi i ja, dok je slušamo. U nama se pjesma utjelovljuje, onoliko dobra koliko nas duboko dira, usreći suzom ili smijehom, učini nas dobrima. I u svakom od nas i u svakom različitom trenutku kad neku pjesmu po tko zna koji put slušamo ona se prelomi drugačije, dobije nijansu, boju, naglasak, svjetlo, sjenu kakvu nema u svijetu koji od nje nastaje u nekoj drugoj duši.

Slušam već danima te pjesme i melodije Fiamengove, Zuppine, Popadićeve, Kazinotijeve, Gibonnijeve, Runjićeve... pogotovo Runjićeve. Znate li koliko je samo Runjić pjesama skladao za Olivera, a on ih otpjevao? Još tamo 1998. godine Croatia records izdala je njihova sabrana djela pod naslovom “Zdenko Runjić & Oliver Dragojević – 100”. Pet CD-a, na svakom po dvadeset Runjićevih skladbi. Stotinu pjesama koje je sve sam otpjevao Oliver, osim “Nadaline” u duetu s Borisom Dvornikom.

Pored niza antologijskih i neprolaznih, počevši od pjesme Tomislava Zuppe “Galeb i ja”, ili Ujevićeve “Zelene grane s tugom žuta voća”, ima se tu što i odbaciti i zaboraviti, ali je dobro da je dokumentirano i sačuvano u jednoj “škatuli”. Ali tamo ima i zaboravljenih bisera, predivnih dalmatinskih pjesama i priča koje možda niste čuli čak ni ovih dana kada se stalno i posvuda puštalo Olivera. Neke od njih su “Balada o ćaćinom satu” i “Dišperadun” na stihove Krste Jurasa, pa Fiamengove “Karatilo”, “Ćer od stareg kalafata” i “Laku noć Luigi, laku noć Bepina”. I sve su to, na kraju, Oliverove pjesme. “Ja sam ih započinjao, a on ih je završavao, skupa s publikom koja ih je prihvaćala”, rekao mi je Fiamengo.

Našao sam u toj kutiji i pjesmu koja me naročito dirnula upravo u večeri u kojoj je tijelo Olivera Dragojevića već bilo spušteno na počinak i napokon ostavljeno na miru i u miru njegove Vele Luke. “Evo mene među moje”, također na stihove Jakše Fiamenga, glazbu Zdenka Runjića i u aranžmanu Stipice Kalogjere, koji je potpisan na većini od tih sto pjesama kao autor aranžmana.

Ovako počinje: “Dobro jutro želim, dobro jutro svima / sunce je visoko, pjavu juve sliči / vrše su u moru, tovar grlo štima / sve ča nas zaboli ovdi se izliči.” I malo kasnije u pjesmi stihovi: “Tu ću spustit sidro svoje / evo mene među moje”.

Mogla je to biti pjesma o Oliverovoj Veloj Luci, mogla je biti i o Fiamengovoj Komiži. A mogli su stihovi “Evo mene među moje / puna srca, puni pluća / svi se gušti ovdi spoje / kad se svitom puni kuća” biti i o pjesmi dok se, baš kuća, “puni svitom”. Bila je upravo takva kad je baš njom Oliver u ljetu 2007. pozdravio tisuće razdraganih ljudi u pulskoj Areni, na početku koncerta što ga je održao sa Zagrebačkom filharmonijom pod ravnanjem Alana Bjelinskog i Gibonnijem. Nakon što je Oliver svojim glasom tako raskrilio vrata svoje pjesme, Gibonni je punu kuću pozdravio svojom “Dobri judi”. Koje je to bilo veselje.

Oliver Dragojević
1/47

Nisam od sada previše obraćao pažnju na Oliverove oči i mreškanje bora na njegovu licu dok pjeva. Sada, gledajući snimke tog antologijskog koncerta u Areni, ili onog komornog i intimnog na Peristilu s Dupinima i mnogih drugih nastupa, uživam u njegovu licu jednako kao i u glasu. Zarazna radost, radost zbog pjesme i glazbe, radost zbog ljudi i za ljude. Pa onda ona eksplozija radosti kada Oliver dirigira, a čitava Arena, a capella, pjeva Cesaricu! Ili kraj, kada ni nakon tri sata ljudi ne žele otići, sve dok Oliver za klavirom ne povede “Vjeruj u ljubav”.

U nedjelju, kad je Oliver umro, imao sam mrski novinarski zadatak nazivanja ožalošćenih prijatelja i suradnika. Ali nelagodu je brzo zamijenila nježnost i toplina dok sam slušao kako se svi redom natječu kako da istaknu veličinu, jednostavnost i dobrotu čovjeka Olivera Dragojevića. U telegrafskom skraćivanju mnogo je toga ostalo neobjavljeno, pa i ono što mi je ispričao Ante Gelo koji je za Olivera godinama pisao sjajne aranžmane, jazzerske i simfonijske i s njim putovao i svirao, sve do slavnih dvorana Sydneya, Pariza, Londona i New Yorka.

“Učio nas je da izgorimo za svaki ton... u mjuzi je uvijek bio ozbiljan, fenomenalan... jedan od najljepših ljudi koje sam upoznao u životu, nesebičan prema nama glazbenicima...”, pričao mi je Gelo. Glas mu je bio tužan, ali i radosniji od sjećanja na sve što je od Olivera dobio, u životu i glazbi. Kao primjer kako su Olivera najsnažnije pokretali glazbeni izazovi i uzbuđenja, Gelo mi je ispričao kako ga je prije nekoliko godina nagovarao da dođe snimiti dvije pjesme za televizijski novogodišnji program, a Oliveru se baš nije dalo doći na tako rutinski angažman. A onda mu je Gelo rekao: “Ma daj, pa tamo će biti dva klavira i mali Aljoša Jurinić.” “Onda dolazim”, smjesta se predomislio Oliver.

“Kad bi ljudi samo znali kakav je on bio strašan tip!”, uskliknuo mi je Gelo u slušalicu, čak i na taj tužan dan razdragan govoreći o njemu.

Slušao je Olivera i klasični virtuoz gitare Petrit Çeku. “Oliver Dragojević imao je na raspolaganju glas koji kanalizira najfinije osjećaje direktno u srce slušatelja. Mene je uvijek fascinirala jednostavnost njegova fraziranja, izrazito inventivno, posebno, a i dalje jednostavno ukrašavanje melodijske linije. Volio bih čuti jednom kako bi on ukrasio neko barokno Händelovo djelo, ali to mi ostaje svjedočiti u nekom drugom svijetu”, izašlo je iz Çekuove duše, jedne od najmuzikalnijih koje poznajem.

Točno je na komemoraciji rekao Zlatan Stipišić, sin Delmatin: “Rekli smo sve, a nismo rekli ništa.” A ja ipak i dalje pišem o Oliveru. Znam i zašto. Ne rastaje mi se od tih pjesama i nabujalih emocija koje su se u nama ovih dana utjelovile. Ne želim da prođe slika Oliverove glave zabačene unatrag kao kod trkača dok grudima presijeca ciljnu vrpcu, lica koje se zatvorenih očiju svakom svojom crticom smije i blista, skupa s glasom koji klikće “lipo mi je, lipo mi je”. I neću se oprostiti. Kako bih i mogao kad će od sada svaki puta “zlatni konci litnje zore” biti baš oni koji su te nedjelje, oko pet ujutro, posljednji put pomilovali usnulo lice svog Pjevača.

Komentara 8

DU
Deleted user
11:56 05.08.2018.

Pofuće,Oliver je negacija svega što ti predstavljaš.Da imaš i malo poštovanja prema ovom velikom pjevaču i domoljubi, koji je odlučno rekao ne,Srbima i tvome nikada neprežaljenome glavnom gradu,nebi laprdao spominjući njegovo ime.

Avatar Django
Django
12:06 05.08.2018.

Čovjek bi bar od nekoga tko se navodno bavi kulturnim zbivanjima umjesto stotog članka o Oliveru, kad već nikome drugom u VL to nije vrijedno spomena, očekivao bar ovdje nekakvu crticu o smrti čovjeka koji je neizbrisivo utkao svoje djelo u niti hrvatske književnosti. Vjerojatno je krimen tog čovjeka bio suorganiziranje pomorskog konvoja pomoći u opkoljeni Dubrovnik pa je njegova smrt već drugi dan obavijena velom šutnje. Naravno, riječ je o akademiku i gospodinu Nedjeljku Fabriju, pokoj mu duši.

BA
bakulušić
17:03 05.08.2018.

Oliver je bio dobar pjevač i prekrasan čovjek a sve ovo što rade Pofuk i Jugoslaveni je - klasična zloporaba. Posvojili su papu Franju, grnerala Gotovinu, biskupa Uzinića a sad bi i Olivera koji s njima zaista nema nikakvu poveznicu. Osim neba i zemlje.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije