- Zagreb je europskiji nego prije. Vozači su pristojniji, manje se puši, više se radi, ne odlazi se s posla u 15 sati. Ipak, ostala je ležernost, govori nam David Slinn, britanski veleposlanik u Hrvatskoj.
Snijeg je u Zagrebu već bio okopnio, samo je tu i tamo koja hrpa podsjećale da ga je ovog mjeseca pala rekordna količina, no baš je tog dana naglo zahladnjelo. Možda bi se i dalo izdržati tih nekoliko stupnjeva ispod nule, da nije puhao jak sjeverac. I dok, netko bi rekao, po engleskom običaju odmah pri susretu komentiramo vrijeme: “baš je neugodno hladno”, “taj vjetar”, “ne sjećam se ovoliko snijega”, veleposlanik Ujedinjenog Kraljevstva u Hrvatskoj David Slinn odjednom je rekao:
– Ovako hladna zima je zbog mene.
Rečeno u šali, no potvrda postoji.
– Prva zima u državi u koju dođem uvijek bude oštra. Tri se puta dosad isto dogodilo: u Beogradu, Prištini i Skoplju. Sada i u Zagrebu – kaže. Uklapa se u diplomatsko-vremensku kronologiju: u Zagreb je stigao u proljeće prošle godine. Da je netko tada rekao, kažem mu, da će devet mjeseci poslije Britanija već ratificirati hrvatski pristupni ugovor, a da, primjerice, Njemačka neće, proglasili bi ga u najmanju ruku čudnim. Pitam ga zna li da u Hrvatskoj postoji mišljenje, ili predrasuda, da Britanija “ne voli Hrvatsku”, da je bliskija Beogradu i da je dvije države željela u EU “u paketu”. Kima glavom, ne kao da potvrđuje, nego kao da razumije.
– Da, mislim da su u pozadini povijesni nesporazumi. Britanija je oduvijek podržavala širenje Unije. Podržavala je Hrvatsku i druge države regije, ali svaka zemlja ima svoj tempo kojim ispunjava uvjete. Hrvatska je bila brža od ostalih, a važna nam je i kao nositeljica stabilizacije u regiji – kazao je Slinn.
Zanimljivo je razgovarati s veleposlanikom baš krajem znakovitog tjedna kad je s jedne strane Gornji dom britanskog parlamenta de facto završio ratifikaciju pristupnog sporazuma s Hrvatskom (nedostaje samo potpis kraljice), a s druge britanski premijer David Cameron javno kalkulira s referendumom i Brexitom – britanskim istupanjem iz EU.
Dakle, Hrvatsku puštate u nešto iz čega želite izaći, pitam.
– A ne. Cameron snažno zagovara ostanak u Uniji, samo pod drugim uvjetima. Europljani čine sedam posto svjetskog stanovništva, EU proizvodi otprilike 25 posto globalnog BDP-a, a financira pedeset posto globalnih davanja za socijalnu pomoć. Je li to održivo? – nije se dao smesti.
Studirao ruski
Kad Hrvatska uđe u Europsku uniju, bit će to zapravo prvi mandat veleposlanika Slinna u jednoj državi članici. Iz Northamptona, u kojem je rođen 1959. godine, diplomatska ga je karijera vodila u egzotične krajeve, potpuno drukčije od doma.
– Northampton je, rekao bih, radnički grad. U njemu je i dan-danas jaka industrija kože i cipela. Vidite li skupe i dobre cipele, velika je vjerojatnost da su iz moga grada – kaže. Edward Green Shoes, Crockett & Jones, Church’s, Trickers, samo su neke od poznatih tvornica.
– Moj je djed radio u tvornici Church’s – dodao je.
Nosite li cipele iz rodnoga grada?
– S plaćom državnog dužnosnika?! Ma kakvi – odgovara. Novac mu, očito, nikada nije igrao glavnu ulogu u životu. Da je drukčije, možda bi sada bio u Engleskoj, radeći za neku internacionalnu banku. Tu je financijski primamljivu ponudu odbio odmah nakon diplome. I to bez razmišljanja. Požalio, dodaje, nije nikad.
– Studirao sam francuski i ruski jezik na Sveučilištu u Suffolku. Ruski? Da, neuobičajen izbor. Zato sam ga i izabrao. Bilo je to još doba hladnog rata, a prije fakulteta nisam znao apsolutno ništa o tom jeziku, nisam ni pročitao neku knjigu ruskog autora. U školi smo učili francuski i njemački, kako to već biva u Engleskoj. I onda, na fakultetu... Ma bit ću iskren, na razgovoru pri upisu pitali su me jesam li zainteresiran za ruski. Zašto ne? Nešto novo. Vjerojatno nisu imali dovoljno studenata – smije se.
Ta želja za putovanjem i upoznavanjem drugih zemalja odvela ga je na tri mjeseca u Moskvu tijekom studija. Čim je diplomirao, 1981. godine, dobio je ponudu za dva posla – jedan u banci, drugi u Ministarstvu vanjskih poslova.
– Postavio sam im pitanje: hoćete li me poslati u inozemstvo. Ministarstvo je reklo da, banka nije mogla jamčiti. U trentku sam odlučio, iako je plaća u banci bila dvostruko viša – kazao je Slinn. Roditelji mu, kaže, nikad nisu prigovorili zbog izbora studija i zanimanja, čak i ako su možda tako mislili. Sudbina je to koju doživljavaju mnogi studenti humanističkih znanosti, ono poznato “zar nije sigurnije baviti se nečim konkretnim”, a tako razmišljaju i neki njegovi kolege s faksa.
Majka mu je radila u uredu. Otac je umirovljeni stolar, ali i veliki ljubitelj ragbija te je aktivni član tamošnjega kluba. – Natječemo se u Premiership ligi – ponosno kaže.
– Ragbi je obiteljski sport. Prvi sam put bio na utakmici kad su mi bile četiri godine, otac me odveo. I igrao sam ga aktivno. Ragbiju me sve privlači: timski rad, organizacija, jači brane, ostaju na dnu terena, brži idu u napad... A ja? Nisam bio ni dovoljno velik ni dovoljno brz pa sam igrao u sredini. Igrao sam sve dok u jednoj utakmici nisam slomio prst za službe u Južnoafričkoj Republici početkom 90-ih (pokazuje prstenjak desne ruke). Igrao sam i profesionalno, još kad je to bilo protuzakonito. Ragbi je tek 1995. priznat kao profesionalni sport, dotad je bio amaterski – kazao je veleposlanik čiji se izraz lica odmah promijenio jer smo sada razgovarali o nečemu vrlo ugodnom.
Epizoda profesionalnog ragbi-igrača – ta ilegalna stavka u neformalnoj biografiji – dogodila se u Francuskoj.
– Proveo sam devet mjeseci u Francuskoj podučavajući engleski pa sam se uključio u lokalni klub. Profesionalno znači da smo za utakmice dobivali novac. Koliko? Ma nešto sitno. Toliko da kupimo pivo – kazao je Slinn i dodao da je kad prestanete igrati ragbi prirodni nastavak – golf. U Zagrebu ga još nije zaigrao, ali je u Sjevernoj Koreji, u kojoj je 2002. bio prvi britanski veleposlanik. I to, kaže, na najboljem terenu koji je ikada vidio.
– Koreja je sagradila prekrasan golfski kompleks, računajući na japanske golfere. Imaju novca, putovat će, mislili su. Naravno, bilo je prazno jer nije tako lako doputovati iz Tokija. Nas nekoliko imali smo cijeli teren za sebe. Ali ono što me je dočekalo u Sjevernoj Koreji bilo je nadrealno i ništa me nije moglo pripremiti na tamošnju situaciju, nisam mogao ni pomisliti kako je to. Potpuna uniformiranost, jedno mišljenje – prisjeća se veleposlanik.
Pomaže hrvatskom ragbiju
Ragbi je kategorija za sebe i veleposlanik sad pomaže hrvatskom ragbiju.
Njegov je pravi objekt obožavanje viski. To je prava strast. U jednoj od autoriziranih biografija stoji da mu je viski – hobi.
– O, da, strast je ozbiljna stvar. Single malt viski proizvodi se od samo jedne vrste slada, onog ječmenog i otapa miješanjem u toploj vodi. I to samo u Škotskoj. Kako svaka vinarija ima posebno vino, tako i svaka destilerija i svaka regija u Škotskoj ima specifičan viski. Moj omiljeni je s otoka Islay. Tajna okusa leži u tresetu. Specifičan, zanimljiv okus, za mnoge najbolji, daje mu proces isušivanja ječmenog slada nad zapaljenim tresetom. Kao što se okupljaju ljubitelji vina, tako i ja imam prijatelje, zaljubljenike u viski. I zavidnu zbirku. “Uveo” sam viski u Sjevernu Koreju. Dotad ga nisu nikada okusili – vrlo se ozbiljan dok pričamo o toj temi.
Kad je počinjao diplomatsku karijeru, koja ga je odvela i u Afganistan, nedostajala mu je samo jedna stvar: engleska hrana.
– Čokoladni keksi posebno. O da, jako volim slatko – priznao je veleposlanik.
Uz nedostupnost engleskih kolačića, objektivo, Slinnu je mogla nedostajati i komunikacija. Pogotovo 1987. u Mongoliji.
– Kad sam tamo stigao, izašao iz vlaka, preda mnom se raširilo toliko prostranstvo. Nigdje ničega. Pijesak. Fascinantno. Pošta je stizala svaka dva tjedna – prisjeća se Slinn.
Danas je to potpuno drukčije, fizička udaljenost se lakše prebrodi. Nedavno se ponovno oženio, a sa svojom suprugom, Kanađankom, godinama je u vezi na daljinu.
– Prvo je ona bila u New Yorku, ja u Afganistanu, potom ona u Ottawi, ja u Londonu, a sada je u Bruxellesu, a ja u Zagrebu. Udaljenost se smanjuje – kaže.
Zagreb i Hrvatska su, kaže, danas drukčiji nego što pamti iz nekih prijašnjih posjeta. Više europski, objašnjava, dodajući kako je riječ o opažanju, ne vrijednosnom sudu:
– Vozači su pristojniji, manje se puši, više se radi, ne odlazi se s posla u 15 sati, ali ipak, ostala je ležernost, i dalje se ispijaju kave.
Uostalom, i sam to voli, posebno subotnju zagrebačku špicu i druženje. Iznenadilo ga je kad je na jednom takvom druženju čuo kako netko citira rečenice iz legendarnih Monty Pythona. Odmah uz Fawlty Towers, pythonovca Johna Cleesa, to mu je omiljena britanska humoristička serija. A skeč? Naravno, onaj s mrtvom papigom. Slinn vrlo iskreno kaže da svaki grad i svaka država u kojoj je živio i radio ostaje s njim, da uvijek iz nje ponese nešto što ostaje uz njega i nakon što ritualno, kao svaki diplomat, zatvori kovčeg i krene u novu etapu života. Zagreb bi, ipak, mogao biti poseban. Supružnici očekuju dijete, veleposlanik će prvi put postati otac. I to djevojčice. Rodit će se u lipnju, a supružnici ozbiljno razmišljaju da mjesto rođenja bude Zagreb.
>>Britanski veleposlanik: Pomoći ćemo vam da postanete dio EU
