Hrvatska će morati paziti da joj se ne dogodi da u žurbi da na Markov trg dođe ekipa koja će se s novim legitimitetom uhvatiti ukoštac s teškim naslijeđem korone (i potresa), ne uleti u izbore s lakše strane; stanje u državi teže je nego što je ikad bilo od Domovinskoga rata da bi itko mogao ići na biralište prečicom i linijom manjeg otpora.
Održavanje izbora, koji mjesec prije ili poslije, kad se za to osiguraju medicinski i politički uvjeti, trebalo bi značiti da je pandemija toliko prošla da birači mogu na biralište bez opasnosti za zdravlje i da je ostavila takve posljedice da Hrvatskoj treba svježa ili osvježena vlast koja će voditi državu u teškom periodu u koji je već ušla jednom nogom. Nikad nije bilo nevažno kakav legitimitet uživa vlast; sad to postaje još važnije.
Od prvih demokratskih izbora i dolaska HDZ-a na vlast prije 30 godina, od prve demokratske alternative s početka stoljeća, nije bilo većeg uloga na nekim parlamentarnim izborima. Gospodarski, zemlja je na koljenima, socijalno uzdrmana, psihološki prestrašena, a politički potresena. Od birača se u takvim okolnostima očekuje da izaberu budućnost zemlje, ako ih politika opet ne naputi u krivom pravcu da se tuku oko prošlosti. Bilo bi najgore da se vraćaju 75 godina unatrag, umjesto da gledaju 10, 20 ili 50 godina naprijed. Na političkome tržištu odnosi ponude i potražnje ne mijenjaju se bitno od osnivanja sadašnje države.
Na račun državotvornih zasluga HDZ je stekao politički kapital koji mu omogućuje da i ove godine izađe na biralište s položaja hegemona: drži vlast, što i ne bi bila prednost da su konkurenti konkurentniji; sportskim rječnikom, HDZ je favorit, ali i u politici je lopta okrugla. Nije nevažno što ima najuhodaniju mašineriju i što je gladan vlasti kao da dosad nije vladao; nije sam na biralištu da bi mogao slaviti pobjedu prije kraja (što ponekad izražava podcjenjivanjem protivnika). Mora li i šef HDZ-a voditi računa o tome da vrijeme zahvalnosti birača ne traje dugo, i da su i Churchillu i De Gaulleu poslije rata Britanci i Francuzi okrenuli leđa iako su ih spašavali u ratu!
Je li Davor Bernardić uspio sastaviti dovoljno široku koaliciju da poremeti pobjedničke planove vladajućoj stranci, neće se vidjeti prije izbora. Šefu glavne opozicijske stranke ne može se sporiti da ima osobine dobroga kadrovika i da umije sastaviti ekipu, ako treba i s rogovima u vreći. SDP je podigao i razinu svoga aktivizma, odgojio sasvim solidnu ekipu, i u centru i u „provinciji“, da bi išao na izbore s olimpijskim geslom da mu je važno sudjelovati. Nema nikakve sigurnosti da će i pobijediti. Izbori će definitivno potvrditi je li Davor Bernardić izrastao u lidera ljevice koji može biti i šef Vlade, odnosno voditelj države. Kampanja mu je posljednja prilika da dokaže da nije slaba karika SDP-a: i sam ponekad potencira takvu sumnju. Sabor se ne bira po predsjedničkom modelu 1 na 1, da bi se sve odlučivalo u nadmetanju između njega i Andreja Plenkovića, koji se osjeća nadmoćnim u tome dvoboju; na terenu su stotine igrača koji mogu biti izabrani u Sabor i stotine drugih koji u kriznim uvjetima ne moraju biti statisti.
Oko centra i ljevice javljaju se novi igrači, u novim strankama koje ne pretendiraju samo na prosvjedne glasove, kao Živi zid ili Libra, svojedobno, nego izlaze u javnost s razrađenim projektom države i sa zanimljivim ličnostima koji imaju imena i prezimena. Na tom terenu u formiranju Bernardić može skupljati glasove koji mogu ulaziti u konačni rezultat ako bude dovoljno otvoren i dovoljno uvjerljiv.
Zoran Milanović s Pantovčaka ne može biti lider ljevice a da ne naruši drastično obveze stranačke neutralnosti; više bi time pomogao Plenkoviću koji bi tako mogao pravdati agresivni ton prema predsjedniku Republike kod razmjene niskih udaraca sa Zoranom Milanovićem. Može se pretpostaviti kako će se izborna dijalektika odvijati: vlast će pokušati što skuplje prodati rezultate u ozdravljenju financijskoga krvotoka, a opozicija će dokazivati da su podbacili u drugim reformama; vlast će se hvaliti da je zemlji omogućila četiri godine političke stabilnosti, a opozicija tvrditi da je to postigla iznuđenim ili posuđenim glasovima; vlast će dokazivati da je uzorno vodila borbu protiv pandemije i na zdravstvenom i na gospodarskom i na socijalnom planu, a opozicija govoriti da je u njenu mandatu bilo i previše korupcije, čak i u njenim redovima, da bi sve mogla staviti pod tepih, na račun svježih rezultata jedne nepolitičke borbe.
Još je nepoznato: s kime će HDZ? Okrene li se prema Miroslavu Škori, a ne od njega, kao u predsjedničkim izborima, Andrej Plenković riskira da na centru izgubi podršku građanskoga i liberalnog dijela birača koji bi mu bio i skloniji da se oslobodi do kraja jednog nesretnog znaka kome je davno istekao vijek trajanja. Kako bi izgledala nova koalicija sa Zlatkom Hasanbegovićem, Hrvojem Zekanovićem ili Mirom Buljom, sve Plenkovićevim žrtvama i zakletim protivnicima, teško je zamisliti, ali ni nju ne treba sasvim otpisivati; u politici je širok prostor nemogućeg koji postaje moguć kad se interesi poklope. Izađe li na izbore sam, kao u zlatna Tuđmanova doba, HDZ teško može očekivati da će sam osvojiti većinu.
Koalicijski je potencijal u tome slučaju dosta sužen: bez HNS-a, koji će teško preživjeti izdaju birača, bez Milana Bandića, koji ne može preko noći na tržištu pronaći nove „žetončiće“, s manjinskim zastupnicima koji će podignuti cijenu ispod koje ovoga puta neće s vlašću, HDZ može postati ovisan o Domovinskom pokretu; a njegov osnivač još skriva karte, više nastupa kao pjevač domoljubnih pjesama nego doktor ekonomije. Ili biti osuđen na veliku koaliciju, što bi HDZ-u bila najteža kazna. Izbori za Sabor neobično su važni. A mogu biti neizvjesniji nego što se to čini iz kućne izolacije.
Samo vi govorite o nekakvom velikom lideru ljevice, pa taj vaš Bernardić se uspio posvađati s Beljakom dva dana nakon predstavljanja koalicije..