U popriličnoj bezbojnoj hrvatskoj košarkaškoj godini iznad sivila izdiže se jedino Košarkaški klub Cedevita, a s njim i trener prve momčadi ovog kluba Veljko Mršić (44).
Zapravo, Veljo je i najugodnije trenersko iznenađenje u 2015. u kojoj je s "vitaminima" osvojio naslov prvaka Hrvatske, a potom ih odveo do Top 16 Eurolige, što je za ovaj klub bilo i povijesno postignuće. S takvim razvojem događaja svi su jako zadovoljni – uprava, igrači, stručni stožer – pa Mršić s lakoćom odgovara na pitanje ima li u hrvatskoj košarci boljeg trenerskog posla od vođenja Cedevite.
– U ovom trenutku nema, i to ne zbog uvjeta jer njih imaju i Cibona i Zadar, pa i Split, no oni nemaju sve posloženo kao Cedevita, a nemaju niti tako jaku momčad. Puno je lakše raditi s igračima ako primaju plaću na vrijeme i ako osjećaju tu vrstu sigurnosti. Osim toga, klub vode ljudi koji ne drže fige u džepu i koji imaju slično poimanje života i posla kao i ja, što je za mene kao trenera jako važno.
Uvijek mogu biti direktor
Kako se bivši Cibonin kapetan i hrvatski reprezentativac osjeća u koži najugodnijeg trenerskog iznenađenja godine?
– Ne razmišljam na taj način. Lijepo je pobjeđivati i postizati dobre rezultate, no ja sam naučio da se u sportu ne smiješ ni s čim zanositi. Jer, u sportu jučer ne postoji, već postoje samo danas i sutra. Svaki dan moraš biti maksimalno usredotočen jer uvijek netko čeka da uzme tvoje mjesto. Takva su jednostavno pravila posla pa se kaže "dok jednom ne smrkne, drugom ne svane". S jedne strane to je i dobro jer ti ne dozvoljava da se uspavaš, a svako hodanje po oblacima brzo te vrati na zemlju. Možda ne danas, ali za šest mjeseci ili godinu dana sigurno.
Kad smo već kod spavanja, u klubu kažu da njihov glavni trener jako malo spava.
– Kada imate takav ritam, kada je sezona u punom jeku, san je jako bitan. S druge strane, kada imate toliki broj utakmica i suparnika, počesto vam san i neće na oči jer vam se stalno vrte neke ideje i kombinacije. Čak i kada zaspim, probude me misli s kojima sam otišao spavati što bi trebalo napraviti s ovim, a što s onim igračem. Zna se dogoditi da nakon stresnih utakmica, posebice izgubljenih, spavam po sat-dva, a inače je to između pet i sedam sati. Kako kad...
Još kao igrač Veljko je pokazivao zanimanje za trenerski posao.
– Od najranijih dana razmišljao sam na taj način jer sam od malih nogu u momčadima u kojima sam igrao bio kapetan ili vođa. Neki treneri su mi još kao igraču govorili da bih mogao biti dobar trener, a jedan me je još dok sam igrao zvao za svog pomoćnika. Druga opcija bio je klupski posao blizak struci, nešto u obliku sportskog direktora, no za to uvijek ima vremena.
Karijera završila u Ukrajini
Veljko je kao internacionalac igrao u Litvi, Italiji, Španjolskoj, Turskoj, a karijeru je završio u Ukrajini.
– Bilo je to po koncu sezone 2004./05. koju sam odigrao za Kijev. Igrali smo finale Fibina Eurochallengea, osvojili nacionalno prvenstvo, no uslijedila je operacija skočnog zgloba i kraj moje karijere. Možda sam s igranjem trebao prestati godinu-dvije ranije, no nisam prepoznato trenutak kada treba prestati. Ipak, ne žalim ni za čim jer kad bih upoznao Ukrajinu da nisam tamo igrao.
Trenersku karijeru započeo je u Splitu, nastavio u Vareseu, a potom i u Ciboni, no nigdje se dulje nije zadržao pa su ga "sveznalice" počele trenerski otpisivati.
– Nikad nisam sumnjao u sebe, a te odluke klupskih čelnika i takve priče samo su me gurale naprijed jer sam ja tvrdoglav i spreman se dokazivati. Svaki klupski čelnik ima pravo donijeti odluku o smjenjivanju ako nije zadovoljan rezultatima, no ono što se nakon mene događalo s istim momčadima meni je bila potvrda da sam izvlačio maksimum. Jer, moji nasljednici imali su slabiji postotak uspješnosti. Recimo, u Splitu sam otišao nakon skora 2-9, nakon čega moj nasljednik i unatoč dvojici-trojici dovedenih stranaca, nije uspio izboriti pobjedu u regionalnoj ligi. U Ciboni sam smijenjen na 4-6, a klub je završio sezonu sa 9-17, i to sa Šarićem i Blassingameom koji su naknadno došli.
U Vareseu mu se dogodilo pak nešto sasvim drugo. Ostao je svezanih ruku.
– Do pet dana prije početka sezone nisam znao da neću dobiti licenciju za vođenje prvoligaške momčadi pa kao glavni trener nisam smio ustajati s klupe. Bila je to birokratska pogreška tehnika momčadi koji je predao pogrešne papire, a ja sam imao sve uvjete da dobijem tu licenciju. Na koncu sam dobio licenciju za vođenje juniora, ali ne i seniora. Osim toga, imao sam i peh da su mi se dvojica glavnih igrača iz reprezentacije vratili ozlijeđeni, Talijan Galanda i Slovenac Ćapin i da su obojica propustili pet prvih kola.
Pullenova preobrazba
Jedna od zadovoljština iz tih priča vezana je uz Cibonu i procjene pojačanja.
– Kada sam doveo Marka Jagodića-Kuridžu, svi su od njega okretali glavu u igračkom smislu, no pokazalo se da je to cibos koji je u ove tri godine imao najbolji omjer uloženog i dobivenog. Sumnjali su i u Hamiltona, čak su ga i pustili da ode, a sada je ponajbolji centar u španjolskoj ligi. Dakako, bilo je i promašaja u procjenama kao što je bio Tweety Carter, no tko radi, taj i griješi. Ne kažu ljudi zalud da se treba čuvati onoga koji ne griješi jer taj niti ne povlači poteze.
Postoji teorija da vrhunski igrači teže postaju vrhunski treneri nego oni koji su bili igrači za jednu stubu nižeg ranga.
– Kao igrač nisam napravio ono što sam mislio da mogu. Kada sam došao do trenutka da budem jedan od boljih igrača Eurolige i da me prate neke NBA momčadi, a tada nisu gledali toliko široko kao danas, završio sam na dvije operacije koljena. No, svejedno sam kao igrač puno prošao, a to mi iskustvo danas pomaže da bolje razumijem igrače, da bolje osjetim što im paše, a što ne. Osim toga, katkad im ispričam što sam prošao na svojoj koži i ukažem da im to može pomoći. Možda igrači sa 18, 19 godina značaj toga ne shvaćaju, ali oni sa 25, 26 to znaju cijeniti. Uostalom, i Dino Rađa je jednom rekao da u početku uopće nije shvaćao što im donose Duda Ivković i Božo Maljković i da je to tek poslije počeo cijeniti.
Što je slast u tom zanimanju punom stresa, u kojem postoje samo dvije vrste stručnjaka? Oni koji su već bili smijenjeni i oni koji će to biti.
– Mene osobno i dalje privlači taj natjecateljski poriv. Adrenalin koji se budi uz želju za pobjeđivanjem i stalnim dokazivanjem. Doduše, ja pobjedom doživljavam i to ako uspijem da mi svaki igrač daje sve od sebe, da dečki treniraju i igraju na gornjoj granici mogućnosti.
Od 13 cedevitaša, koliko njih u ovom trenutku igra na tim gornjim granicama?
– Velika većina. Kada je tako duga sezona, napredak se može očekivati u nekim taktičkim stvarima, u obrani, iskustvu, a u fundamentima i tjelesnoj spremi teško jer za takvu vrstu rada nema vremena.
Kaže da mu je jako puno pomoglo što je kod prethodnika (Jasmin Repeše) dvije godine pekao zanat, ali i što je imao blagi prijelaz s pomoćnog na glavnog trenera kada se Repeša razbolio u završnici prošle sezone.
– Tu sam već treću sezonu pa znam točno što koji igrač može i koliko može dati što olakšava raspodjelu uloga. To je laganiji ulaz jer nisam trebao gubiti vrijeme na proučavanje starosjedioca, već samo kod novopridošlih, a to su u ovom slučaju bili Pullen, White i Žorić. Puno je teže doći u novu sredinu jer trebaš vremena da upoznaš igrače. Ako ti se pak dogodi nekoliko poraza u nizu, možda ih niti ne stigneš upoznati.
Čini se da je najzadovoljniji s onim što je postigao kod Pullena, a to je svojevrsna preobrazba.
– To je igrač kojeg prije početka sezone nije htio nitko od velikih euroligaša ili klubova iz gornjeg doma Eurokupa, a on je kod nas pokazao stvari za koje se nije vjerovalo da ih ima u sebi pa sada svi o njemu pričaju jako pozitivno. On je jedan od naših tihih lidera koji stvarno djeluje u sinergiji s ostalima.
Tko su još Cedevitini lideri na parketu?
– Uz Pullena, to su još i Bilan, Babić i White, no najveći je lider momčadska kemija. Jer kada jedan od njih u jednoj utakmici ode na 20 koševa, a u drugoj se posve podredi momčadi to znači da tu nema sebičnosti i da je svima na prvom mjestu uspjeh momčadi.
Cilj je osvajanje ABA lige
Koja je formula uspjeha Mire Bilana, statistički najkorisnijeg igrača ABA lige?
– On je uvijek pokazivao da ima talenta, a sada je sazrio, a i uloga mu je takva da se sada osjeća i važnijim. No, ima on još puno prostora, posebice kad je u pitanju dizanje tijela na višu razinu. Osim toga, volio bih da poradi i na vanjskom šutu jer ima dobru ruku.
Je li Luka Babić igrač na kojeg se i reprezentacija može osloniti?
– Svakako. Po svojim psihofizičkim sposobnostima, on je razina za reprezentaciju. Ja ga vidim više na dvojci kao beka koji dobro skače i može povući kontru, kao igrača koji igra dobru obranu a može popraviti i svoj šut. On je moderan bek koji može dati jako puno.
Bez Bilana i Babića kakvi su sada naša će ovoljetna reprezentacija, ona koja će igrati kvalifikacije, biti gotovo pa nezamisliva. Treba li krenuti u podmlađivanje nacionalne vrste i kojom dinamikom?
– Treba krenuti u radikalno podmlađivanje. Izuzmemo li Šarića i Hezonju, u odnosu na Eurobasket, tri četvrtine reprezentacije treba biti novo jer dolaze nam klinci za koje je šteta ne uključiti ih što prije u seniorsku vrstu. Pri tome nam cilj ne treba biti EP 2017., već Svjetsko prvenstvo 2019. u Kini i Olimpijske igre 2020. u Tokiju.
A što su Veljku Mršiću zadali u klubu za ovu sezonu?
– Kao i obično, to su osvajanje domaćih trofeja i ponovni plasman u Euroligu za što od ove godine neće biti dovoljno plasirati se u finale ABA lige već je treba i osvojiti. Cijeli taj projekt sa zatvaranjem Eurolige na 16 klubova odnosno na 11 ekskluzivnih sudionika nije pošten jer ih biraju određeni ljudi na temelju lobiranja. Samo pet klubova može ući, a 11 ih je izabrano po kriterijima koji nisu sportski i koji nisu ni precizno definirani.
>> Mršić: Zbog Repeše nisam nogometaš već košarkaš
