Rijetko tko kao 16-godišnjak napravi nešto što mu promijeni život iz temelja. Upravo se to dogodilo Englezu Ashu Stannardu. Voditelj grupe mladih u njegovoj crkvi davne je 1999. godine pitao tko želi ići u dječji kamp u slavonskoj općini Sirač u Hrvatskoj, a Ash se tada oduševljeno javio i iznenadio sve jer to nije nešto što on inače čini.
Dvadeset i nešto godina kasnije Ash Stannard pronašao je u Hrvatskoj svoj dom, a njegov je život isprepleten dolascima i odlascima u mjesto koje bi i većina Hrvata teško pronašla na karti.
– Prvi put sam došao u Hrvatsku 1999. godine. Moj crkva povezala se s crkvom u Siraču u Slavoniji i otišli smo tamo minibusom. Išli smo preko cijele Europe, a onda smo u dječjem kampu u Siraču proveli deset dana i tamo sam pronašao nešto u svom srcu. Kao vjernik, vjerujem da je Bog imao neki plan za mene da budem u Hrvatskoj. Nakon deset dana pomislio sam kako bih volio ostati tu kad se ne bih morao vratiti u Englesku. Naime, tada sam imao 16 godina – svoju priču započinje 38-godišnji Ash Stannard.
Ističe, da nije imao tada samo šesnaest godina, vjerojatno bi ostao dulje. Nakon što je završio srednju školu, odlučio je iskoristiti slobodno vrijeme prije odlaska na fakultet i provesti nekoliko mjeseci u Siraču, mjestu koje će mu postati dom.
– Vratio sam se 2001. godine. Prijateljica mi je rekla kako bi i ona željela provesti tu nekoliko mjeseci. Ali nisam bio spreman. To je za mene bio pravi kulturni šok. Nije bilo lako biti ovdje. Nisam bio u kontaktu sa svojom obitelji, možda jedan ili dva poziva, jer je bilo jako skupo. Ali svake godine bih se vraćao. Nešto je ovdje posebno – sramežljivo dodaje i nastavlja sa svojom pričom: – Konačno sam 2011. godine donio odluku da ću doći i pomoći crkvi u Siraču. Preselio sam se posve 2012. godine. Doslovce sam počeo živjeti u crkvi, napravili su prostor za mene.
"Uvijek je nedostajao jedan dokument"
Ulazak Hrvatske u Europsku uniju trebao je olakšati njegov boravak jer bi inače imao pravo biti ovdje samo 90 dana. Stannard je planirao otići na vikend u neku drugu članicu Europske unije te se potom vratiti. Međutim, sve se zakompliciralo.
– Krenuo sam autobusom iz Hrvatske kad me nazvao prijatelj i rekao mi da se neću moći vratiti ako napustim zemlju. Izašao sam iz busa na sljedećoj postaji.
Tada je doznao da će se morati vratiti u Veliku Britaniju da riješi vizu. Nakon šest mjeseci konačno mu je uspjelo srediti papire pa se mogao vratiti u Hrvatsku.
– Svaki put kad bih došao u hrvatsko veleposlanstvo u Londonu, uvijek je bilo nešto. Uvijek je nedostajao još jedan dokument – rekao je Ash smijući se toj situaciji koja je na njegovu sreću završila dobro. Dobio je vizu na godinu dana i vratio se u Hrvatsku u studenome.
– Sad imam vizu na deset godina jer Velika Britanija više nije članica Europske unije. To je sve opet zakompliciralo. Ali pomaže to što sam oženio Hrvaticu – ispričao nam je duhovito Ash i onda ozbiljno dodao: – A što me dovelo u Hrvatsku? Definitivno Božji poziv da služim ljudima Hrvatske jer su me oni promijenili. Da, ja sam Ash. Ali prije nego što sam došao u Hrvatsku, bio sam Ashley i bio sam sasvim drukčiji.
Promjene u Hrvatskoj
Kazao je da je bio jako sramežljiv i introvertiran, ali i da se nešto u njemu probudilo u Hrvatskoj jer su ljudi iz Hrvatske bili ti koji su mu dali samopouzdanje.
Kao netko tko se kontinuirano vraća u Hrvatsku i ovdje živi već godinama, zanimalo nas je kako upravo on vidi promjene kroz koje je prošla Hrvatska posljednjih godina.
– Za početak, govorimo o broju ljudi koji znaju engleski jezik. Kad sam došao ovdje 1999. godine, jedna-dvije osobe znale su engleski jezik i one su nam prevodile. A sad imate djecu u dobi od sedam godina koja govore engleski i mogu prevoditi. Kad sam se preselio ovdje 2012. godine, to je pomoglo da se ovdje lakše smjestim. Ne bih rekao da je Hrvatska, srećom, postala jako zapadnjačka zemlja. Ali neke promjene su se dogodile. No, mnoge stvari ostale su iste i jako mi je drago zbog toga.
Otkrio je kako postoji običaj u kojem rado sudjeluje, a to je kolinje. U Engleskoj je za to potrebna dozvola, ističe.
– U Engleskoj si nekako naivan za cijeli taj proces, ali biti dio toga i pomoći... – u glasu mu se čulo divljenje. – Stave svinju na stol i nekoliko sati kasnije ona je u različitim dijelovima i oblicima i ukusna je. Obožavam to što se to još uvijek radi i nadam se da nikakvi zakoni to neće promijeniti. Zato mi se i sviđa što sam se preselio u ruralni dio Hrvatske.
Smatra da mu je život u Siraču pomoglo da vidi što je to prava Hrvatska: – Znaš da je rat bio blizu. Pričaš s Hrvatima koji su živjeli u Jugoslaviji, pričaš s mladima koji žele ići naprijed i koji su dio Europske unije i koji slušaju glazbu koju slušaju njihovi vršnjaci u Engleskoj i SAD-u. Volim i to što se ta kultura razlikuje među generacijama. Moja generacija i generacija mojih roditelja nije bila u ratu, dok je generacija mojih djedova i baka bila. To je jednostavno drukčija kultura. A otkako sam se preselio u Zagreb, i tu je posve drukčija kultura. U Zagrebu sam se mogao provući s engleskim, ali to nisam želio. Želio sam naučiti jezik i želio sam razgovarati s ljudima.
Na pitanje što mu se ovdje sviđa, odmah je znao odgovor: – Sjedneš pola sata na kavu i četiri sata kasnije i dalje pričate. Nitko se ne žuri. Toga nema u Velikoj Britaniji.
– Ako želiš tamo otići na kavu, moraš se dogovoriti i staviti to u kalendar. Kava traje 45 minuta i to je to. Ovdje sjednemo na kavu i vidimo gdje ćemo završiti. Pravi Hrvati su gostoljubivi. Kad netko poput mene pokušava naučiti jezik, to im je dovoljno da me prihvate pa da i ja budem dio njihove kulture – objasnio je i naglasio kako se Hrvati trude, ali samo zato što je on taj koji se u toj komunikaciji prvi počeo truditi.
Istaknuo je opet kako su Hrvati topli i gostoljubivi, što i nije običaj u zemlji iz koje je došao.
Kad se mora nositi s birokracijom, Ash otvoreno priznaje da sve što može prepusti svojoj supruzi da to ona odradi: – To uključuje i auto, pa čak i vlasništvo nad našom kućom. Sve je na njezino ime. Ja sam imao nekih šest mjeseci loših iskustava s birokracijom, a poznajem ljude koji još uvijek imaju loša iskustva.
Govoreći o svom životu u Siraču, ustvrdio je kako ga je iznenadilo to što bi ljudi pokucali na njegova vrata i došli da ga pozdrave.
– Pitali bi me imam li kave ili kekse, ali ja nisam imao kekse. Naučio sam tada da uvijek treba imati kekse u slučaju da netko dođe. Ovog vikenda žena i ja idemo k njezinima i znam da mogu sljedećeg dana pokucati na vrata bilo kome u Siraču i svi će me primiti. Pristavit će kavu i reći mi gdje su keksi, a u Zagrebu se to neće dogoditi.
Pitanja o novcu
Otkrio nam je kako postoje stvari koje su mu bile kulturološki šok.
– Psovanje na radiju bilo je veliko iznenađenje. Još uvijek jest. Kad znaš pjesmu i znaš da su drukčije riječi, iznenadiš se kad je čuješ – kazao je i objasnio da u Velikoj Britaniji nema psovki u pjesmama koje se puštaju na radiju.
– Izravnost. Govore mi: "Ash, premršav si. Pojedi još juhe." Znalo mi je biti neugodno zbog direktnosti jer nisam to prije doživio. Mislio sam da sam mršav i da je sve u redu sa mnom, ali onda sam se zbog tih komentara počeo pitati. Razgovarao sam onda s drugim ljudima pa su mi rekli da to često rade Hrvati.
Jedan od primjera koji je naveo govoreći o tome što ga je iznenadilo jest i činjenica da Hrvati otvoreno govore o novcu.
– Ni dandanas ne znam koliko moji roditelji zarađuju i nikad ne bih ni pomislio da ih pitam o tome. Ovdje me to ljudi bez problema pitaju. Ja sam misionar i imam sponzore, ljude koji su velikodušni i daju mi novac kako bih ovdje mogao živjeti. Ljudi me pitaju koliko sponzora imam, pa im onda moram odgovoriti da im to neću reći jer je to privatna stvar. Nisam uvrijeđen zbog tog pitanja, ali neću na njega odgovoriti. U Britaniji mi o tome ne govorimo.
Često ga pitaju može li usporediti život u Hrvatskoj sa životom u Velikoj Britaniji. "Najčešće im kažem što je negativno i ovdje i ondje."
Nije imao pretjerane riječi pohvale za vozače, pogotovo one u Zagrebu. Štoviše, uvjeren je da je postao lošiji vozač otkad vozi u Zagrebu. Istaknuo je kako je ipak riječ o gradskoj vožnji, pa je i to razlog zašto ljudi voze tako kako voze.
– Zagreb je najveći grad u kojem sam živio. U Engleskoj sam živio blizu Newcastlea, blizu Manchestera, ali nisam živio u gradovima. Nešto je čudno sa semaforom kad skrećete udesno i kad je vozačima zeleno, ali i pješacima. Toga u Engleskoj nema.
Stannard se malo uozbiljio i otkrio još jednu stvar koju je uočio i koja mu se ne sviđa.
– Postoji poriv da se prevesla osoba koja govori engleski jezik. Ako misle da ne znaš hrvatski, onda mogu podignuti cijenu nečega. Zato uvijek kažem svojim prijateljima da prvo razgovaraju sa mnom ako žele odsjesti negdje u Zagrebu ili na obali kako ne bi platili više samo zato što ne govore hrvatski.
Iako se to možda mnogima koji tu žive ne čini, Ash je uvjeren kako stvari idu nabolje upravo zato što ljudi imaju bolji pristup različitim stvarima.
– Kad sam živio u Siraču i kad bismo otišli u Zagreb, bilo je to veselje. Ali sad već obližnji gradovi imaju određene dućane i potreba da se preseli u Zagreb smanjila se – kazao je i naveo da smatra kako će upravo veći pristup dovesti do toga da će se mnogi odlučiti živjeti u ruralnim područjima Hrvatske.
– Ono što volim u ruralnom području jest to što mnogi imaju svoje OPG-ove i ne gube taj osjećaj da se mogu brinuti o sebi. U Siraču iza kuće su polja i možete uzgajati povrće, što znači da ne morate trošiti novac u trgovini. Ako možete uzgajati svoje voće i povrće, vi znate što u to ide i ne morate to prskati. Bolji pristup stvarima je dobar, ali nadam se da to neće uništiti sve one koji pokušavaju proizvoditi hranu za sebe.
Život baptističkog misionara
Ash radi kao baptistički misionar. Za većinu ljudi nekako je uobičajeno da misionari odlaze u zemlje koje su znatno siromašnije od Hrvatske, a što to zapravo znači, otkrio nam je ovaj Englez.
– Kad sam se preselio u Sirač, nisu znali u koju kategoriju spadam. U Zagrebu postoji nekoliko misionara, ali to je rijetkost. Pogotovo u mjestu poput Sirača, ljudi tamo ne odlaze. Moj posao uključuje posjet ljudima koji su dio crkve, ali i ljudima koji su dio zajednice. Preko tjedna držao sam propovijedi o Bogu koje bi prevodili, a petkom smo imali sastanak s mladima. Ponekad bismo igrali igrice, ponekad gledali filmove ili igrali kvizove u kojima bi se mogle osvojiti nagrade.
– U nedjelju ujutro propovijedao bih odraslima, što i nije bio dio originalnog plana – napomenuo je i ponosno ustvrdio kako mu je to bio izazov. Uza sve to, tijekom ljeta bi sudjelovao u organizaciji brojnih sportskih događaja.
– Sad je sve drukčije otkako sam u Zagrebu. I dalje sam misionar – istaknuo je i objasnio kako sad volontira i za Društvo prijatelja Biblije. Osim što vodi grupu za penjanje, njegove dužnosti uključuju i rad na web stranici, pa napominje kako mu je uloga jako fleksibilna, što mu je super.
– Osjećam se kao Hrvat zbog drugih ljudi. Ovdje sam već 20 godina i kad se Hrvati šale na račun stranaca, ja im se pridružim bez pomisli da sam i ja stranac – kazao je i dodao šaljivo kako stavlja Vegetu u sve.
Uvjeren je kako ga je promijenio život u Hrvatskoj i da je ovdje stekao više samopouzdanja: – Nadam se da sam i ja gostoljubljiviji, nego što sam prije bio.
Upitan bi li 16-godišnji Ash ikad mogao zamisliti da će živjeti u Hrvatskoj, počeo se samo smijati i kratko odgovorio: – Ne!
– Kad sam kao 16-godišnjak došao u Hrvatsku, osjećao sam kao da Bog želi da ovdje nešto radim. Ali baš da ću biti trener penjanja po stijenama, to nisam mogao tada zamisliti. Živjeti ovdje bio je moj san. Moja želja, a sad je to postalo Božji naum. Uzbuđen sam oko budućnosti i tko zna što će se dogoditi. Kupili smo kuću u Siraču zahvaljujući mojim roditeljima i planirali smo tamo i živjeti. A onda smo se preselili u Zagreb. Mislim da je najveća razlika u odnosu na ono vrijeme kad sam imao 16-godina upravo moje samopouzdanje, hrabrost da govorim.
Kad je imao 16 godina nije želio ići ni u kršćanski kamp koji je bio pola sata od mjesta u kojem je živio, ali kad je voditelj grupe za mlade u njegovoj crkvi govorio o kampu u Hrvatskoj, toliko je želio ići da nije izdržao, odmah se javio.
– Smiješno mi je bilo što su mi ljudi tada govorili da sam postajao sve tiši kako smo se vraćali u Englesku. U školi nisam mogao prestajati pričati o Hrvatskoj. Ljudi tada nisu znali baš mnogo o Hrvatskoj, mislili su da je ondje još uvijek rat. Moja ljubav prema Hrvatskoj i Hrvatima bila je očita, svi su mislili da je to mjesto za mene.
Tko god Hrvatsku voli, to je mjesto za njega. Glupo je reći dobro došao, kad se čovjek osjeća domaće. Sretno.