Vino je kao i nogomet, o njemu svi sve znaju. Tim riječima počinje monografija "Hrvatska vinska kultura" kroatistice, novinarke i radijske voditeljice, dobitnice Večernjakove ruže za najbolju radijsku emisiju dr. sc. Tanje Baran. Svi komentiramo nogometne utakmice. Svi smo izbornici, znamo da je Dalić trebao ovo ili ono, a to isto vidimo i u vinu. Svi su bili na ovoj vinskoj cesti, u ovom vinogorju. Svi su kušali, svi znaju da je ovo vino oporo, ono trpko, ovo kiselo, ono slatko. Trebalo bi ovako, trebalo bi onako. Svi se oko vina smiješe, svi su veseli i svi sve znaju. No je li to baš tako?
Knjiga se sastoji od više poglavlja, a obuhvaća dosta toga što spada u hrvatsku vinsku kulturu, u onaj nematerijalni dio naše vinske baštine o kojoj do sada, možemo slobodno reći, nije bilo puno riječi. Naime, sve dosadašnje knjige o vinu uglavnom su agronomskog tipa ili pak komercijalne, u kojima se reklamiraju vina, vinogorja, određeni vinari i sorte. Tanja, međutim, prati kako je nastala vinova loza, kako se širila diljem svijeta, kakvi su bili utjecaji na Hrvatsku. Kako se širila vinska kultura od sedmog stoljeća, kada su Hrvati došli na ove prostore, sve do suvremenosti, do današnjih dana.
– Utkano je tu jako puno vinskih običaja diljem naše lijepe domovine, utjecaji vinskih svetaca, od kojih je pet najvažnijih. To su sveti Vinko, s kojim počinje vinogradarska godina, sveti Juraj, sveti Ivan Krstitelj, sveti Mihovil i na kraju sveti Martin, koji pak ima posebno poglavlje zato što je, rekli bismo, Martin glavni, i to na cijelom hrvatskom prostoru – objašnjava Tanja Baran.
Posebna pozornost posvećena je vinsko-pajdaškim regulama. Naime, naš narod obilovao je mnogim "pijačkim" propisima. U prošlosti je bilo puno časopisa vezanih uz vino. Uvijek je to bilo protkano s puno smijeha, šale, humora, ali i vinsko-pajdaških regula. U Hrvatskoj imamo sedam vinsko-pajdaških regula, od kojih su najpoznatije Križevački štatuti, koji uče o tome kako piti u društvu, ali umjereno, s pameću, trijezno i nikada prekomjerno. Bitne osobe tih štatuta su stoloravnatel, fiškuš, oberfiškuš, popevač ili kantušminister, govorač, vunbacitel koji izbacuje one koji se ne pridržavaju pravila itd. I sve je po točno određenim regulama. Dakle, reda je uvijek moralo biti uz pijenje. Tu su još i Koprivničke regule, Turopoljski štatuti, Zagrebačka puntarija, Varaždinski fureš, Svetojanska lumparija...
– Regule su nazvane po gradovima u kojima su zapisane, što ne znači da se nisu održavale na širem hrvatskom prostoru. Na primjer, prva izdanja Križevačkih štatuta pronalazimo u Osijeku, što znači da su se štatuti u Slavoniji sigurno izvodili u 19. stoljeću – nastavlja autorica.
Od Marulića do Paljetka
U poglavlju posvećenom hrvatskoj vinskoj kulturi u umjetnostima Tanja Baran izvela je pionirski pothvat i dala presjek onoga što se vezano uz vina događalo u književnosti, likovnoj umjetnosti i glazbi. Među ostalim, autorica otkriva da nema značajnijeg hrvatskog književnika, od oca hrvatske književnosti Marka Marulića do Luke Paljetka, koji nije napisao pokoji vrijedan stih o vinu. Isto tako, vidimo da je i narod jako puno spjevao o vinu, ne samo u lirici nego i u poslovicama, zagonetkama, izrekama, različitim dramskim oblicima, prozi.
Likovna umjetnost posvećena vinu dijeli se na kiparstvo, slikarstvo, karikaturu, fotografiju i primijenjenu umjetnost. Puno toga dogodilo se i u glazbi, koja je često kombinacija stihovanih i zatim uglazbljenih misli, bilo da je riječ o narodnoj ili zabavnoj, danas popularnoj glazbi. Bez obzira na to radi li se o rock and rollu, zabavnoj glazbi ili bećarcu, u pravilu će rijetko koja pjesma proći bez čašice. Opijamo se kad nam je teško i kad nam je lijepo, pa si onda opet nazdravljamo uz čašu vina.
Tanja Baran rodom je iz Križevaca, grada Križevačkih štatuta, a to su glavne, najpoznatije hrvatske vinsko-pajdaške regule i glavni spomenik hrvatske vinske nematerijalne baštine. Nažalost, regule su u izvedbenom smislu zamrle, za razliku od manje zahtjevnog rituala krštenja mošta, koji živi na cjelokupnom hrvatskom prostoru.
– Teza je da nas vino prati od rođenja do smrti, da je prisutno i u životnim i u godišnjim i u radnim običajima. Vino nas sve povezuje i spaja. Meni nije toliko važna kapljica koliko zajedništvo koje se događa uz čašu vina – zaključila je autorica.
