Kad bi se u ovom trenutku održavali predsjednički izbori u Sjedinjenim Državama, i kad bi bivši predsjednik Donald Trump nastupio na njima kao kandidat treće stranke, mogao bi računati na podršku gotovo polovice republikanskih birača. Anketa koju je provelo sveučilište Suffolk za novine USA Today govori pak da bi u tom slučaju vjeran kandidatu svoje stranke, a ne Trumpu, bio tek svaki četvrti republikanac.
Trump je nedavno razmatrao mogućnost osnivanja nove stranke i popularnost koju uživa ima među biračima desnice pokazuje da to nije prazna priča. To je istraživanje još jednom otvorilo pitanje o tomu može li neki kandidat treće stranke pomrsiti planove dvjema glavnim strankama, i bi li to konačno mogao biti Trump, koji bi se u takvu kampanju na izborima 2024. mogao upustiti kad bi dobio odbijenicu Republikanske stranke.
Za američku se politiku zna da je ona dvostranačka: demokratski i republikanski predsjednici osvojili su baš svake izbore od 1860. godine, daju sve zastupnike i senatore te sve guvernere. Postavljaju se zato pitanja je li kandidat treće stranke ikada uopće ugrozio demokrate i republikance na izborima te kako bi izgledala Trumpova stranka ili pak izbori s trojicom jakih kandidata. Važno je i pitanje ne bi li se Trumpu zapravo više isplatilo pod svaku cijenu tražiti nominaciju Republikanske stranke.
Četiri velika treća igrača
Najprije, Trumpov napad na dvije glavne stranke ne bi bio prvi takav u povijesti. Od početka 20. stoljeća, četiri se puta dogodilo da je na predsjedničkim izborima kandidat treće stranke osvojio dvoznamenkasti broj glasova: i fascinantno, ali ne i neočekivano, Trumpa su u američkoj javnosti uspoređivali sa svakim od spomenute četvorice. Nekad je to bilo zbog ideoloških sličnosti, nekada zbog populizma ili pak zbog navodnih Trumpovih stavova o rasizmu, ali poveznica je sa svakim od njih pronađena posljednjih godina. No, o tim povijesnim borbama trećih stranaka protiv republikanaca i demokrata nešto kasnije. Američkom politikom dominiraju Republikanska stranka na desnom centru i Demokratska na lijevom. Trump je svojedobno bio član obje, ali je na političku scenu 2015. izašao kao republikanac, kandidiravši se za predsjednika uz populistička obećanja koja su bila drukčija od klasičnih republikanskih.
Tijekom predsjedničkog mandata, velik se broj republikanaca poistovjetio s njim, a sve više ih danas osjeća političku lojalnost prema njemu, a ne prema stranci. Tomu svjedoči i spomenuto istraživanje s početka teksta prema kojem bi 46% republikanskih glasača u ovom trenutku glasalo za Trumpa da na izbore ide s trećom strankom, a 27% njih bilo bi za republikanskog kandidata (ne zna se, naravno, još kojeg). Iako u politici nemaju gotovo ništa zajedničkog, centristički republikanski senator Mitt Romney koji se natjecao za predsjednika protiv demokrata Baracka Obame 2012., priznao je protekli tjedan u intervjuu za New York Times da bi Trump trenutačno bio favorit za budućeg republikanskog predsjednika
. – On ima daleko najsnažniji glas i velik utjecaj u mojoj stranci. Ne znam planira li se natjecati 2024., ali ako hoće, prilično sam siguran da bi osvojio nominaciju – rekao je Romney, pritom naglasivši da se mnogo toga može dogoditi u sljedeće tri godine.
Romney je bio jedan od sedmorice senatora koji su na nedavnom suđenju Trumpu u Senatu bivšem predsjedniku dali palac dolje. Senat je glasao, i to već nakon što je u Bijeloj kući Biden zamijenio Trumpa, hoće li potvrditi opoziv bivšem predsjedniku kojem je Zastupnički dom Kongresa izglasao “impeachment” zbog navodnog poticanja svojih pristalica da upadnu u zgradu Kongresa 6. siječnja. Za osudu je bilo potrebno da se 17 republikanaca prikloni demokratima, a priklonilo ih se samo sedmero. Da su uspjeli skupiti 67 glasova za potvrdu opoziva, Senat bi Trumpu mogao običnom većinom izglasati i zabranu daljnjeg bavljenja politikom, odnosno kandidiranja. No, kako se to ipak nije dogodilo, Trump se može 2024. natjecati na izborima, a nekoliko je puta potkraj mandata rekao da je njegov posao tek započeo. To je ponovio i 20. siječnja, na dan kada je napuštao Bijelu kuću. U rijetkim javnim nastupima nakon toga, baš kao i prije, naglašavao je da su mu demokrati oteli pobjedu, a da republikanci nisu učinili dovoljno da to spriječe.
Tada se razvila i priča o tome da bi Trump mogao osnovati svoju stranku koja bi se nazvala ili Patriotska ili pak Učinimo Ameriku opet velikom, prema svom poznatom sloganu. Za tri i pol godine, Trump će imati 78 godina, što bi se još donedavno činilo kao prepreka za izborno natjecanje, no upravo toliko godina sada ima Biden, a s obzirom na to kako Trump danas izgleda, mogao bi tada biti vitalniji no što je sada predsjednik Biden. Demokrati to priželjkuju I američki birači spremni su za osnivanje snažne treće stranke: prema istraživanju Gallupa iz 2020., 57% njih smatra da je ona potrebna. Taj je osjećaj, zanimljivo, jači među demokratskim nego među republikanskim biračima. Kako bi izgledala ta treća stranka da je osnuje Trump? Patriotska stranka ideološki bi bila slična današnjoj Republikanskoj: naglašavala bi važnost granica, smanjivanja imigracije i uvođenja carina za zaštitu američkih interesa, odbacila bi staru konzervativnu dogmu o nužnosti smanjivanja proračunskog deficita, a na ljevici bi je sigurno opisivali kao populističku.
Ona bi, također, ustrojstveno bila predana zaštiti Trumpova lika i djela, no kako je on već u srednjim 70-ima, njegovim bi odlaskom s pozornice, čak i da pobijedi na izborima, njezina dugoročna budućnost bila upitna. Nije ni jasno koliko bi se zastupnika, senatora i guvernera iz Republikanske stranke priklonilo Trumpu. Također, promatrači naglašavaju da bi se Trumpu mnogo više isplatilo na izbore 2024., odluči li se kandidirati, ići utabanim stazama kandidature u Republikanskoj stranci koja je povezana s medijima, donatorima, biračima te intelektualcima. No, ako se republikanci na kraju odluče odbaciti Trumpa, njegov ego mogao bi ga potaknuti da se natječe protiv obje stranke, čak i iz inata prema svojim saveznicima republikancima. Zanimljivo, sasvim je očekivano da bi za takav razvoj događaja najviše navijali demokrati.
Ako bi se glasovi republikanaca podijelili na dva dijela, stranka ljevice bi profitirala. Točno se to dogodilo na prvim izborima u 20. stoljeću, na kojima su se natjecala tri snažna kandidata. Godine 1912. bivši republikanski predsjednik Theodore Roosevelt, koji je vladao od 1901. do 1909., odlučio se ponovno kandidirati na izborima, nezadovoljan politikom svoga nekadašnjeg štićenika, predsjednika Williama Howarda Tafta. Najprije ga je pokušao pobijediti na unutarstranačkim republikanskim izborima, ali mu nije uspjelo pa je osnovao Progresivnu stranku. U to vrijeme nije postojalo ustavno ograničenje predsjedničkih mandata na maksimalno dva. Bio je to sasvim drukčiji period američke politike: obje su stranke u tom razdoblju imale lijevo i desno krilo. Često bi republikanska ljevica imala neusporedivo više zajedničkog s lijevim demokratima nego s ostalima iz svoje stranke, a ista je stvar bila i na desnici. Roosevelt je bio snažan predstavnik stranačke ljevice, i uspostavio je ekonomsku politiku tzv. novog nacionalizma u skladu sa svojim mandatom: zalagao se za osmosatno radno vrijeme, porez za bogate, uspostavu socijalnog osiguranja, razbijanje monopola...
Bio je popularan predsjednik, a njegovo je lice isklesano i ime upisano na Mount Rushmoreu, planini na kojoj su do njega isklesana i lica Georgea Washingtona, Thomasa Jeffersona te Abrahama Lincolna. I na izborima je te 1912. sa svojom Progresivnom strankom uspio osvojiti 27% glasova, više od Tafta. No, demokrat Woodrow Wilson sa samo 42% glasova potpuno je trijumfirao, i to upravo zbog republikanskog raskola. To je dosad bilo prvi i jedini put od uspostave dvostranačkog sustava da je političar iz treće stranke bio plasiran među prva dva kandidata. Bilo je to također i vrlo zanimljivo vrijeme za političke ideologije, a put Rooseveltu posijao je sa svojom tada nevjerojatno utjecajnom knjigom “Obećanje američkog života” intelektualac Herbert Croly, jedan od tvoraca progresivizma koji je pak toliko fetišizirao ulogu države da je potkraj života podržavao i neke aspekte vlade Benita Mussolinija (iako je sam bio vrlo daleko od rasizma). Činjenica da je unutar nominalno desne Republikanske stranke izrastao progresivni pokret jedan je od pokazatelja dinamičnosti američke političke filozofije. Kada je Trump dospio u Bijelu kuću, njegov je potpredsjednik Mike Pence rekao 2017. da smatra da SAD ima predsjednika čija “vizija, energija i duh podsjećaju na predsjednika Teddyja Roosevelta”.
Samo 12 godina kasnije, opet uime Progresivne stranke, kandidirao se Robert La Follette, koji je na izborima osvojio 17% glasova te dobio izbore u Wisconsinu. Toga bivšeg republikanca u komentaru za USA Today 2016. jedan je autor usporedio s Trumpom zbog sličnog političkog stila, uključujući i narcizam koji je najviše cijenio osobnu lojalnost. Od te 1924. trebalo je proći čak 44 godine do sljedećih izbora na kojima je kandidat treće stranke postigao zapaženiji rezultat. Bio je to 1968. George Wallace koji se, u osnovi, kandidirao kao segregacionist i dobio je 13% glasova na platformi obećanja razdvajanja crnaca i bijelaca. Najveći su Trumpovi kritičari često posezali za usporedbama s Wallaceom, na što je jedan posebno gorljivi komentator Guardiana prošlog ljeta napisao da se Wallace barem ispričao Afroamerikancima potkraj života te promijenio politiku, a da Trump to nikada ne bi mogao. I ponovno je prošlo četvrt stoljeća do sljedećeg velikog uspona kandidata treće stranke. Te 1992. protiv Billa Clintona i Georgea Busha starijeg kandidirao se ekscentrični milijarder i majstor komunikacije Ross Perot koji je neko vrijeme u anketama čak bio i ispred obojice kandidata. Bio je klasični populist koji je kombinirao neke teme liberalne ekonomije (strah od proračunskog deficita) i intervencionizma (carine). Na kraju je osvojio 19% glasova. Nekoliko godina kasnije osnovao je Reformsku stranku koja je 2000. nakratko za predsjednika kandidirala – Donalda Trumpa.
On je ubrzo odustao od kandidature, ali kombinaciju populizma, ekonomskog protekcionizma i ekscentričnosti koju je naslijedio od Perota zadržao je do danas. Sva četvorica dakle na ovaj ili onaj način bili su povezivani s Trumpom. To vjerojatno ipak na kraju neće imati velikog utjecaja na odluku bivšeg predsjednika hoće li se kandidirati ispred nove stranke, već će presuditi njegova procjena o snazi i privlačnosti među biračima i donatorima. Ali, kad bi se to dogodilo, bilo bi zanimljivo predvidjeti kako bi u teoriji mogli izgledati izbori s tri jaka kandidata te što bi se dogodilo ako na kraju nijedan ne bi osvojio potrebnih 270 elektorskih glasova (na predsjedničkim izborima važan je broj osvojenih saveznih država od kojih svaka donosi određen broj elektora, ovisno o broju stanovnika, a ne ukupno osvojeni broj glasova). Kad bi se Trump sutra kandidirao, kao što smo rekli, vjerojatan scenarij bila bi podjela birača desnice na dvije stranke i lagani trijumf demokrata. No, kad bi došlo do određene transformacije među biračima za koje smo svjedočili da su vrlo česte u Trumpovo vrijeme, sve bi se moglo promijeniti. Primjerice, centristički demokrati mogli bi početi glasati za republikance, ili bi pak krajnja ljevica demokrata također istaknula svog kandidata.
Procedura u Kongresu
Ako, dakle, nijedan kandidat ne bi uspio osvojiti više od 50% elektorskih glasova, odnosno njih 270, ustav propisuje da jedinu ulogu u izboru predsjednika i potpredsjednika ima Kongres. Zastupnički dom, donji dom Kongresa, bira predsjednika, i to ne jednostavnom ili kvalificiranom većinom svih zastupnika, već većinom svih državnih delegacija. Svaka savezna država, Arizona, Teksas ili Kalifornija, ima po jedan glas, a država glasa prema tomu koja stranka ima više zastupnika iz te države. Iz Arizone je sedam demokratskih zastupnika, a četiri republikanska, dakle ta država dala bi glas za demokratskog kandidata. U ovom trenutku tanku većinu tih delegacija imaju republikanci, 26, no izbor predsjednika odabrao bi novi Zastupnički dom koji će biti izabran 5. studenoga 2024., isti dan kada se glasa za predsjednika (u međuvremenu će Zastupnički dom biti izabran i 2022. godine).
S druge strane, potpredsjednika bira Senat većinom glasova zastupnika. Ista procedura pokreće se i ako rezultat izbora bude 269:269 u elektorskim glasovima. Iako su šanse za takav scenarij male zato što bi eventualna Trumpova Patriotska stranka umjesto toga gotovo sigurno pomogla demokratima, ulazak treće grupacije u politiku koja bi eventualno mogla i opstati u više od jednog izbornog ciklusa mogla bi potpuno promijeniti američku stranačku politiku. I to prvi put u više od 160 godina
Demokrati imaju sada 4 godine vremena pripremiti izbornu prevaru!!!