Pogledate li fotografije Mladena Bodalca iz mlađih dana, primijetit ćete da je pjevač Prljavog kazališta sličio Bonu Voxu, pjevaču grupe U2. Bodalec nam potvrđuje da su mu u mladosti često govorili da nalikuje na slavnog Irca.
– Sigurno da godi svaka usporedba s Bonom Voxom, pa i kad je riječ o fizičkoj sličnosti – kaže 55-godišnjak. U jednom trenutku u kafiću u kojem smo radili intervju sa zvučnika se začula pjesma “One” grupe U2, a Mladen je smijući se pitao Jasenka Houru: Jesi to ti naručio?
I tako izgleda razgovor s dvojicom titana hrvatskog rocka: red šale, red priče o budućnosti Prljavog kazališta pa red šetnje stazom sjećanja koja za jedan od najvećih rock’n’roll bendova ovih prostora počinje 1977. kada je Kazalište osnovano.
Kad je riječ o pravima na naše pjesme, prilično smo vezanih ruku jer praktički od prve ploče 1979. pa sve do 1994. nemamo prava na njih
Sličnost s Michaelom Jordanom
– Da nije bilo Prljavog kazališta, vjerojatno bismo danas radili u trafici u Dubravi – kaže Houra. Teško je zamisliti hrvatsku glazbenu scenu bez hitova koji ne blijede, “Heroj ulice”, “Crno-bijeli svijet”, “Mi plešemo”, “Sve je lako kad si mlad”, “Mojoj majci”, “Tu noć kad si se udavala” i desetaka drugih maestralnih melodija prljavaca, a posljednja u nizu je “Tamni slapovi”, prvi singl koji je bend izdao pod okriljem izdavačke kuće Hit Records.
– Odluku o promjeni izdavača zapečatio je naš menadžment, a Hit Records bio je logičan izbor jer drži veliki katalog pjesama Prljavog kazališta. Općenito, kad je riječ o pravima na naše pjesme, prilično smo vezanih ruku jer praktički od prve ploče 1979. pa sve do 1994. nemamo prava na njih jer je sve na drugim katalozima – priča 53-godišnji Houra. “Tamni slapovi” najavni su singl 15. studijskog albuma grupe, a hoće li ostale pjesme imati dodirnih točaka s “Tamnim slapovima” ne znaju jer su tek u nastajanju. Uz rad na novim melodijama, usredotočeni su i na nadolazeće koncerte od kojih će tri odsvirati u Kanadi u svibnju. I nakon 37 ljeta postojanja grupe i ogromnog glazbenog iskustva gotovo svaki dan održavaju probe.
– Mislim da je i Michael Jordan trenirao svaki dan – vuče zgodnu paralelu Jajo pa otkriva da se koncert u Torontu ne razlikuje od onoga u Dubravi.
– Možda je trunka razlike u tome što iseljenici čekaju dulje da dođemo, kao kad rodbinu koja živi daleko ne vidite dugo. Treća generacija koja je u Kanadi sve rjeđe dolazi u Hrvatsku i nije toliko upoznata s hrvatskom scenom. Oni su odrasli na rock’n’rollu i morate biti opasno dobri da vas prepoznaju jer zapad ne priznaje ništa manje – objašnjava gitarist i na škakljiv način dočarava koliko dana u godini provedu na putu:
– Šalim se da više noći provedem u krevetu s našim drugim gitaristom nego sa svojom ženom! Kada bi morao izdvojiti razdoblje Kazališta koje mu je najdraže, Bodalec bi rekao da je to doba oko 1985. kada je došao u grupu. No i prije toga je zapjevao u bendu kao prateći vokal na posljednjem albumu koji su snimili s Davorinom Bogovićem, a prateći vokal tada im je bila i Zdenka Kovačiček.
Ne dolazi ako ne igraš belu
– Zdenka Kovačiček bila ja trudna, a ja u mraku studija to nisam vidio i stalno sam je tjerao da pjeva više. Dobro da se nije porodila tamo! Ispričavam joj se ovim putem – simpatično će Jajo. I njemu je u najljepšem sjećanju doba kad je kazalište osnovano, a to i logički objašnjava. – Sve iz mladosti ljepše pamtite. Slađe su kisele šljive iz mladosti nego najfinija čokolada u zrelim godinama – tvrdi. Tijekom karijere nekoliko se puta mijenjala postava, a Jajo otkriva koji je jedan od presudnih kriterija da bi se bilo član Prljavog kazališta. – Ako ne znaš kartat’ belu, bolje da nisi ni došao u bend – jasan je umjetnik. Povijesnog koncerta na Jelačićevu trgu 17. listopada 1989., kada ih je slušalo više od 250 tisuća ljudi, i koji se svake godine spominje u HTV-ovu TV kalendaru, sjeća se - trideset sekundi.
– Uvijek se s velikih koncerata sjećam vrlo malo toga zbog ogromnog pritiska, mase ljudi, atmosfere, nemam pojma gdje sam! Poslije koncerta na Trgu spavao sam dva dana – kaže Houra, a Bodalec sa smiješkom otkriva čega se on dobro sjeća s turneja. – Nekoliko se puta dogodilo da su mi obožavateljice kucale na vrata hotelske sobe. Sudbina da jednog dana proslave 50. rođendan, što i nije tako daleko, ne čini im se nemogućom. – Dao nam Bog sreće i zdravlja da proslavimo 50. rođendan, a i one poslije! Svjesni smo da nam je na ovom svijetu suđeno, a to je vrlo lijepa sudbina, da budemo u rock’n’roll bendu i znam da će to biti doživotno – zaključuje Bodalec.
Ma dajte molim vas. Houra j..c..hahaha