Sjahao je s konja i umornim, ali dostojanstvenim pokretom ruke otresao prašinu sa plašta. Zastao je na trenutak, prošao dlanom konju kroz grivu i pogledao pravo u podnevno sunce koje je naciljalo Jeruzalem. Iako se drugi tada najradije odmaraju, za njega i još osam sličnih, podjednako neupadljvih, skromno odjevenih muškaraca, podne je bilo pravo vrijeme da se započne posao. Ponosno držanje otkrivalo je ljude s poslanjem. Pozdravio ih je laganim pokretom glave i krenuo. Na vidiku su se otkrivali ostaci Salomonova hrama...
Nije nemoguće da su upravo ovako Hugo de Payen i njegovi vitezovi počeli svoj put, ali sigurno je da su upravo ovdje niknuli temelji institucije koja će stoljećima utjecati na sve aspekte života u Europi.
Red carice Jelene
– Prema potvrđenim dokumentima, prvi kršćanski red Siromašne vitezove Krista utemeljila je 296. godine na Svetom Grobu u Jeruzalemu Jelena, majka cara Konstantina, onog istog koji je ozakonio kršćanstvo na Istoku i Zapadu 313.–325. Red je kasnije dobio svoju braću hospitalce, ali gotovo je nestao nakon što su Jeruzalem zauzeli muslimani, iako je doživio duboku starost u Bizantu.
U bizantskoj povijesti poznat je kao Red crvenoga križa cara Konstantina, da bi 926. bio preseljen u Eboracum, danas York u Engleskoj. I tada se dogodilo da su se templarska braća sjevera i orijenta spojila i dogovorila da javno počnu djelovati 1090. u Jeruzalemu.
Zavjetovanje u zagrebačkoj crkvi sv. Ćirila i Metoda
Suvereni vojni red templara Jeruzalema datira se 1043.-1064. godine kada je obnovljen u Jeruzalemu na svetom Kristovu grobu, javna objava datira iz 1099., a poseban datum je 1118. kada je opat Bernard uspio dodati Pravila redu te isposlovati konkordat 1128. godine s tadašnjim papom koji je trajao sve do progona 1310.-1314. – objašnjava Ognjen Bojadžijski, prvi komtur, zapovjednik, Komturata Zagreb.
Zagonetku zvanu templari dodatno je produbila i njihova tragična sudbina, kalvarija i progon iz 1310. godine u zavjeri koju je skovao francuski kralj Filip Lijepi. Napoleon III ozakonio je red 1853. i vratio mu većinu posjeda, uz pomoć ostalih europskih monarha. Nedavna objave dokumenata iz najvažnijeg, tajnog, vatikanskog arhiva Shinon, potvrdila je njihovu nevinost kao i riječi Ivana Pavla II kada je prije petnaestak godina primio delegaciju velikog magistra i velikih komandera nekoliko zemalja, “Braćo templari, oprostite!” – dodaje Bojadžijski.
– Hrvatski dio priče ima činovnički početak - nastavlja Bojadžijski i podastire povijesnu ispravu staru 840 godina.
“U registru oca i našeg prethodnika, pape Eugenija, nalazimo zabilježeno da je knez Demetrije, nekoć dux Dalmacije i Hrvatske, samostan sv. Grgura koji se zove Vrana, u vrijeme blage uspomene na Grgura VII, našeg prethodnika, dao Crkvi sa svim pokretninama i nepokretninama..., našoj ljubljenoj braći i sinovima Vojske hrama...”
Tim je riječima 18. veljače 1169. godine, dakle prije 840 godina, papa Aleksandar III svojom bulom darovao crkvu sv. Petra u okolici Nina redu i zahtijevao od tadašnjeg splitskog biskupa i ugarskog kralja “da ih se poštuje, podupire i omogući im se rad i djelovanje”. Iz tog kao i drugih dokumenata izvorne povijesne građe mnogi su hrvatski i inozemni povjesničari zaključili i potvrdili da je Vojska hrama ili templari Jeruzalema, božjaci, kako su ih nazivali u Hrvatskoj, bila možda i prije u Vrani. Templari u Dalmaciju i druge hrvatske zemlje dolaze između 1159. i 1164. Nakon nekoliko priora Vrane, do izražaja dolazi velmoža Ivan od Paližne koji uspijeva steći naslov priora Vrane 1381. Ivan od Paližne smatra se prvim Hrvatom koji je bio vranski prior. Umro je ili poginuo u bitki s osmanlijama 1391.
Progon u Hrvatskoj
Biskup Juraj Jezerinac primio je delegaciju templarskog reda ispred Vojnog ordinarijata RH
– Što se progona u 14. stoljeću tiče u Hrvatskoj, nažalost, nakon veoma sklonog im biskupa Augustina Kažotića, koji nije ni proganjao templare nakon 1314. već ih je pomagao da što bezbolnije prijeđu u ivanovce i hospitalce, došao je knez Berislavić. Pod snažnim utjecajem rimokatoličkih prelata u Zagrebu, on je ne samo kao nasljedni veliki prior Vrane gotovo uništio ostatke reda već je učinio presudan korak prema njegovu ukinuću u hrvatskim zemljama. Sve posjede, domuse i ostalu imovinu darovao je zagrebačkom Kaptolu i prenio Vranski priorat na zagrebački Duhovni stol – spaja Bojadžijski prošlo i sadašnje.
– Red danas djeluje u više od 60 zemalja. U Hrvatskoj je obnovljen pod mentorstvom Velikog priorata Njemačke 29. srpnja 2006. kada je i održana prva investitura u crkvi sv. Ivana Krstitelja (templarska zadužbina do 1345., crkva se zvala po sv. Zahariju) na Novoj Vesi. Tada je, nakon gotovo devetomjesečnih priprema, zahvaljujući skupini Zagrepčana koja je izravno zatražila pomoć i obratila se Velikom prioratu Njemačke i Velikom europskom vijeću u Ženevi te dobila pismo dobre volje kojim se određuje Veliki priorat Njemačke za mentora enklave u Hrvatskoj, dopušteno da se obnovi OSMTH i uspostavi Veliki priorat Hrvatske. Time je bio otvoren put ubrzanim pripremama, tako da je veliki prior Njemačke Jo Labonde sa svojom upravom mogao zavjetovati u red 14 kandidata, uzdići njih 11 u postulante te podići trojicu u vitezove: profesora Antu Rossu, generala u miru, dr. Đuru Črnjaka i moju malenkost – kaže Bojadžijski.
Templari u Dalmaciji i Hrvatskoj, a kasnije i Slavoniji bili su jedan od stupova hrvatske srednjovjekovne države, kršćanstva, zakona i reda te trgovine i sigurnosti, unutarnje i vanjske, o čemu svjedoče mnogi urabari, statuti, uredbe i pravilnici. Danas je, nakon značajnog povijesnog puta i iskustva, OSMTH od katoličkog reda metamorfozirao u kršćansko–ekumenski red koji obuhvaća cijelu kršćansku zajednicu. OSMT je na jugoistoku Europe do sada imao dvije značajne akcije: spašavanje i očuvanje kršćanske baštine na Kosovu, akcija je započela 1997. i traje, karitativno djelovanje na području BiH, te pomoć banjalučkim katolicima da očuvaju svoje crkve, obnove ih i da se vrati kršćanski život u Posavinu.
