Za Blaženka Lackovića slobodno možemo napisati da je “posljednji Mohikanac zlatne generacije” koja je prije 11 godina započela zvjezdani put osvajanjem svjetskog zlata u Portugalu.
U 11 godina Lacković je nastupio na pet europskih (2004., 2006., 2008., 2010. i 2012.) i šest svjetskih prvenstava (2003., 2005., 2007., 2009., 2011. i 2013. godine). Ali i na trima olimpijskim igrama (2004., 2008. i 2012.). Osvojio je devet medalja, od čega dvije zlatne, četiri srebrne i tri brončane. Krajem 2013., točno na Božić, tri dana prije nego što mu se rodila kći, napunio je 33 godine i još ne pomišlja o kraju karijere. Europsko prvenstvo u Danskoj bit će mu 15. veliko natjecanje u karijeri.
Stariji samo Losert i Vori
Zanimljivo je da nije najstariji u reprezentaciji. Stariji su Venio Losert (za četiri godine) i Igor Vori (za dva mjeseca), dok je Ivan Ninčević samo godinu dana mlađi.
– Igrat ću u reprezentaciji dok se budem dobro osjećao i dok budem osjećao da mogu pomoći dečkima – kaže Lacković.
Činjenica je da u posljednje vrijeme ima dosta problema s ozljedama i da baš ne igra previše u Hamburgu s kojim je lani osvojio Ligu prvaka, jedan od rijetkih trofeja koji mu je nedostajao.
- Nedostaje mi još samo europsko zlato. Uvijek svi pričaju da je najljepše oprostiti se kad si na vrhu, kad osvojiš zlato. Nemam ništa protiv takvog scenarija – znao je reći Lac.
Rukometom se počeo baviti u Varaždinu za koji je igrao od 1997. do 2001. Već tada je privukao pažnju rukometnih stručnjaka. U Zagrebu su ga dugo pratili, a on se odlučio za Metković. Rukometni klub Zagreb administrativnim je putem osporavao taj prijelaz, tako da je Lacković sezonu 2001./2002. proveo izvan igrališta. Posljedica je bila ta da Lacković te sezone nije igrao ni u domaćim ni u europskim natjecanjima. Arbitražna komisija HRS-a nije mu dopuštala da igra za Metković. Uz to je vezan i dodatni skandal jer je Metković kolo prije kraja prvenstva osigurao naslov prvaka, no metkovskom je klubu oduzeto šest bodova uz kaznu od 16.000 kuna zbog toga što je Blaženko Lacković prije početka sezone 2001./2002. (koja je u trenutku odluke završavala) u jednoj prijateljskoj utakmici u Sloveniji igrao za Metkovčane. Time su oni izgubili već osvojeni naslov prvaka. Blaženko se nerado sjeća tog vremena i ne voli o tome pričati. Iz Metkovića je ipak došao u Zagreb, gdje je igrao od 2002. do 2004. godine.
Vužgi, vužgi ga, Blaž
– Nakon Iztoka Puca i Zvonimira Bilića trebala nam je svježa krv u reprezentaciji. A tu novu krv vidio sam u Blaženku Lackoviću – rekao je Lino Červar koji je preuzeo hrvatsku reprezentaciju 2003. godine nakon što sedam godina nismo bili ni blizu medalji na velikim natjecanjima. Još tamo od Atlante 1996. kada smo s Velimirom Kljaićem osvojili zlato.
– Nisam ni slutio da ću putovati na Svjetsko prvenstvo u Portugal. Ispred mene su bili iskusniji i stariji Zvonimir Bilić i Tonči Valčić. Bio sam u situaciji u kakvoj je danas Stipe Mandalinić. Čekao sam i vrebao svoju priliku – govorio je Lacković.
I dočekao ju je vrlo brzo jer je Červar nakon startnog poraza od Argentine i lošeg prvog poluvremena protiv Saudijske Arabije morao nešto mijenjati. I poslao je mlađahnog Lackovića u vatru. A Lacković je to iskoristio na najbolji mogući način. Njegovi dalekometni šutevi parali su suparničke mreže, a u Hrvatskoj je odmah dobio nadimak “Vužgi ga, Blaž”. S obzirom na to da je rođen u Savskom Marofu, pratila ga je ta pjesma koju su s velikim uspjehom pjevali Vice Vukov, kvartet Gubec, Ivo Robić...
“Najlepše je biti v zagorski kleti, s prijateli stari dok lampaš nam svetli, najlepše piti je v zagorski kleti, s pajdašimi dobri i v zimi i v leti”, ide tekst pjesme. Poveznica nije samo u imenu, već i u pozitivnom duhu sjajnog rukometaša koji je u karijeri imao jako puno dobrih “pajdaša”. Kod Lina Červara bio je nezamjenjiv lijevi vanjski punih sedam godina, a isti tretman ima i kod novog izbornika, nekadašnjeg suigrača Slavka Goluže.
– Nije isto imati ili nemati Blaženka u prvoj postavi. Malo je takvih igrača koji dalekometnim šutevima mogu razbiti svaku suparničku obranu – rekao je Goluža. Mnogi inozemni treneri cijenili su Blaženka Lackovića.
– Dugo, dugo nisam vidio tako dobru vanjsku liniju kakvu je imala Hrvatska 2003. godine. Lacković - Balić - Metličić trio je koji je igrao s lakoćom, ali i s određenim vicom u igri. Zbog njih trojice noćima nisam mirno spavao, zbog njih sam ostao bez dvije zlatne medalje, na Svjetskom prvenstvu u Portugalu i Olimpijskim igrama u Ateni. I danas zahvaljujem Francuzima što su tako strašnu i moćnu reprezentaciju izbacili u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 2007. Mi smo osvojili zlato, ali samo zato što nismo igrali s Hrvatima – rekao je Heiner Brand, u to vrijeme izbornik njemačke reprezentacije.
Odlične igre u reprezentaciji ubrzo su pogurale Lackovića prema inozemstvu. Prvi ga je dobio njemački Flensburg u kojem je proveo četiri sezone, od 2004. do 2008. godine. Iz Flensburga je prešao u obližnji Hamburg gdje je od 2008. godine i gdje odrađuje novi ugovor. Drži se Lac sjevera Njemačke na kojem ima još jedan veliki klub za koji nije igrao - Kiel. S obzirom na godine, teško da će ikada postati “zebra”... Od 2007. godine u braku je s diplomiranom ekonomisticom Nikolinom koju je zaprosio u Parizu, ispod Eiffelova tornja. Imaju dvoje djece, četverogodišnjeg Luku, a 28. prosinca 2013., tri dana nakon njegova rođendana, rodila mu se kći Marie Ika.
