Popularni vjeroučitelj Marin Miletić, poslije dulje šutnje, progovorio je o svom premještaju u drugu školu nakon sudjelovanja na prosvjedu za više koeficijente u školstvu, te je komentirao aktualne političke i društvene teme.
Premješteni ste u novu školu, nedostaje li vam stara?
U Sušačkoj gimnaziji radio sam gotovo 14 godina. Sasvim je logično i ljudski da su, kada se toliko dugo negdje dajete 100 posto i kad dođe vrijeme za rastanak, emocije povišene. Možda su te emocije bile još snažnije jer nisu bile planirane, naime, barem ja nisam planirao odlazak iz Sušačke gimnazije.
Jako ste se emotivno oprostili od stare škole, bilo je i suza…
Bilo je. Bilo ih je zapravo još mnogo više. Moj bliski suradnik i prijatelj Mirko Beno koji se brine o YouTube kanalu na kojem mnogo stvaramo i u koji ulažemo puno energije i vremena, morao je izrezati najbolnije trenutke mog svjedočenja iz novouređene učionice za vjeronauk Sušačke gimnazije. Nismo željeli dodatno komplicirati ionako bolnu situaciju.
Učenici Prve sušačke hrvatske gimnazije prosvjedovali su protiv vašeg premještaja tražeći da vas vrate. Vjerujete li da će uspjeti u tome?
Ja sam u Sušačkoj gimnaziji radio, rekao sam, gotovo 14 godina. Kolege koje tamo rade već 30 godina mi kažu da se nikada nije dogodilo ništa slično. Gotovo je 400 učenika prosvjedovalo cijeli dan, pridružili su im se i brojni profesori. Gimnazijalci su bili jako uznemireni. Ja sam ih molio da ne rade to. Pretpostavio sam da će neki reći da sam instruirao učenike. No, maturanti su mi rekli: „Vjeroučitelju, mi nećemo odustati. Četiri godine nas učite da se borimo za istinu, da živimo svoje ideale. I sada nam vi koji ste nam u tome primjer govorite da odustanemo od borbe? Mi odustati nećemo.“ Ostao sam zatečen, ali i ponosan. To je njihova emocija, to je njihovo svjedočanstvo. O tome koliko im znači to što smo zajednički napravili. Svim mojim učenicima imam običaj dati svoj broj mobitela. Na raspolaganju sam im sve dane u tjednu, vikende, večeri. Tako ja nekako živim svoj poziv. Vjeroučitelj za mene znači biti im tu, oslonac, kao stariji brat. I tako sam godinama s njima živio. Posebno je ganutljivo bilo s mojim bivšim razredom, 1a. Brzo sam kliknuo s tim klincima. No, što je tu je. Ponekad Bog ima planove s nama drugačije od onakvih kakvima ih mi zamišljamo. Ostao sam s gimnazijalcima povezan preko katoličkih skauta koje vodim. Imamo dva puta tjedno susrete. Nedjeljom gledamo film, pečemo palačinke, kokice u našim skautskim prostorijama u centru grada. Odemo na misu… Bog će se pobrinuti da ništa ne nestane. Nego da sve tek postane još snažnije. Hvala svim mojim kolegama iz Sušačke gimnazije. Ti su me ljudi skupa s mojim učenicima najviše oblikovali tijekom mojih 14 godina u gimnaziji.
Premješteni ste na temelju odluke Katehetskog ureda. Je li razlog za to bio vaš govor tijekom sindikalnog prosvjeda? Biskupima se navodno nije svidio vaš angažman.
Naravno da sam premješten odlukom Katehetskog ureda s obzirom na to da je jedino taj ured mjerodavan to i učiniti. Katehetski se ured brine o nama vjeroučiteljima i vodi sve procese vezane za nas, to je tako uređeno. No, u mom slučaju Katehetski je ured na čelu s dr. sc. Ksenijom Rukavinom Kovačević mene uistinu – zaštitio. Procjena je bila: ostanem li u Sušačkoj gimnaziji, s obzirom na to da mi je tamo ravnateljica ozbiljno zamjerila moj sindikalni angažman i moju slobodu govora, bit će jako teško taj naš osjetljiv posao vjeroučitelja raditi tako da to bude dobro najprije za učenike, a u konačnici i za mene. Jedina logična odluka bila je – druga škola. Rekao bih da je moj govor na Trgu bana Jelačića prije zasmetao nekim političarima nego biskupima.
Jeste li prethodno obavijestili nadležni Katehetski ured da ćete sudjelovati na prosvjedu?
Prvo bih želio istaknuti da po svim dokumentima Crkve i socijalnom nauku Crkve mi laici itekako imamo pravo biti angažirani društveno. Crkva nas potiče da preuzmemo odgovornost. Pa i u sindikalnim djelovanjima. Zato su me začudile neke izjave koje su išle u suprotnom smjeru. Stvarno mislim da naša Crkva u globalu potiče nas vjeroučitelje da budemo „živi“, tu je uz nas, daje nam potporu i bodri nas. Vjeroučitelji moraju biti autentični svjedoci vjere. U duhovnoj dimenziji, mi smo na „prvoj liniji“ i zaduženi smo da Isusa “donosimo“ mladima. Prije preuzimanja funkcije u školskoj podružnici Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama, osobno sam razgovarao s nadležnima u Crkvi. Imam dojam da nismo u tome vidjeli nikakav problem. Za govor u Zagrebu – nisam tražio dopuštenja, držao sam to nepotrebnim. Sindikati su me izabrali da govorim o teškoćama učitelja Hrvatske. Ja jesam vjeroučitelj, ali nisam nastupao u ime vjeronauka ili Crkve, nego u me mojih kolega s kojima svaki dan zajednički radim na predivnom poslu i, što je najvažnije, znam kako žive, koliko se daju u svom poslu i kakvi ih pritom problemi muče.
Najviše se o vama pisalo nakon prosvjeda, zašto?
Ne znam. Ja samo pokušavam živjeti ono u što vjerujem. Trudim se takav biti svaki dan. Govorim svojim učenicima: oni koji se žele svidjeti svakome dovode se u opasnost svidjeti se – nikome. Ne možeš se svidjeti svakome. Mislim da je javnost prepoznala emociju i iskrenost. Mislim da je ljudima dosta prijetvornosti.
Jeste li zadovoljni epilogom štrajka?
Teška je to borba. Zato, kada sve sagledamo, ako pokušamo zadržati objektivnost – mislim da smo uspjeli. Ali isto tako držim da svi skupa moramo izvući pouke iz ovih događaja.
Jeste li razočarani u Crkvu? Držite li da je prekruta i da ne prati razvoj društva ili ste potpuno zadovoljni njezinim djelovanjem?
Ne mogu biti razočaran u Crkvu jer mi je poznato njezino otajstvo. Crkva je sveta po Kristu koji ju je htio i koji je drži da se ne raspadne. Grešna je po nama slabim ljudima koji je činimo takvom. Nije zadaća Crkve da mijenja sebe u znanost, nego je zadaća Crkve da mijenja društvo nabolje. Ipak, treba reći: možemo biti još jasniji u svojoj autentičnosti. U svojoj slobodi od politike i pritisaka, u usmjerenosti na potrebite, prema našim siromasima kojih je toliko mnogo, prema našim obiteljima. Ljudi Crkve mogu mnogo kvalitetnije graditi, stvarati projekte kroz koje ćemo mi kao Crkva biti pravi kvasac o kojem je Krist govorio. No, isto tako treba reći, Isus je bio jasan, ako sol obljutavi, nije ni za što, nego da se izbaci da je drugi gaze nogama. Krist je vrlo radikalan u traženju naše nepatvorenosti.
Susrećete li u školi djecu koja ne idu na vjeronauk i obraćate li im se?
U gimnaziji sam vrlo često komunicirao s „etičarima“, ekipom koja ne ide na vjeronauk. Srdačni i dragi mladi ljudi koji nerijetko vole raspravljati o svjetonazorskim pitanjima. Poticao sam ih da slobodno dođu u prostor nove učionice. Naime, napravio sam ključeve učionice za sve svoje generacije razreda. Tako da, kada ja nemam nastavu, učenici mogu sami doći popiti kavu, zagrijati si sendvič, iskopirati si nešto, pogledati TV, poslušati neki glazbeni broj, ako naravno nemaju nastavu. Tako da su mi često tu dolazili i oni kojima ne predajem. Ali i prije nove učionice, imao sam s njima susrete, razgovore. Vrhunac te priče bio je kad su moji učenici s vjeronauka zajednički s učenicima koji idu na etiku izrađivali transparente podrške na njihovu školskom prosvjedu. Da, to je bila naša pobjeda. Zajedništvo. Zajedništvo koje nam u našem podijeljenom društvu toliko treba.
Smatrate li da je dobro da je vjeronauk izborni školski predmet ili da mu je mjesto primjerenije u crkvenim uredima?
Gledajte, citirao bih gospodina Borisa Jokića, cijenjenog znanstvenika koji je bivši voditelj kurikularne reforme lijeve Vlade. Jokić je rekao da ne vidi problem u vjeronauku u školama dok je vjeronauk izborni predmet, to je izraz pluralističkog društva. I sve je ovim rečeno. Vjeronauk postoji u našem obrazovnom sustavu više od 200 godina. Vjeronauk kao predmet imaju gotovo sve, ali sve, države Europske unije. Vjeronauk iz škola uredno su tijekom povijesti izbacivali rigidni sustavi komunizma i nacizma, a vraćale demokracije. Dakle, tko god živi pluralizam, slobodu, njemu ne može smetati pravo roditelja i djece da izaberu izborni predmet vjeronauk. Isto tako, vjeronauk ne smije biti nametljiv ni obveza. Tako ja gledam na to.
Smatrate li se kontroverznim: svojedobno ste branili Slobodana Praljka, a navodno i u vezi s pozdravom “za dom spremni” imate dobrohotan stav?
Nisam ja kontroverzan. Ja sam kršćanin. Ako to znači kontroverznost, onda možemo tražiti dodatna objašnjenja u smjeru evanđeoske zauzetosti za kršćanske ideale. Godinu dana pisao sam kolumne u riječkom Novom listu. Zahvaljujući Robertu Franku, tadašnjem uredniku, koji me i angažirao. Frank je čovjek slobodarskog duha i želio je u Novom listu, dok je još tamo radio, baš radi slobode, da se čuje i jedna drugačija strana. Nije dobro da smo orijentirani usko, da smo okruženi samo onim ljudima koji razmišljaju poput nas, tu nema rasta. Priča Praljka jest komplicirana, ali i jasna. U navedenom tekstu sam baš bio plastičan – osudio svaki zločin, osudio svako ubojstvo. Sva stradanja nedužnih. No, osjetio sam duboki nemir zbog Praljkova čina. Mi kršćani držimo da, kada čovjek počini suicid, nije u stanju ubrojivosti. Da je duboko ranjen, da se dogodilo svojevrsno „pomračenje uma“. Pokušavao sam razumjeti razloge. Zašto si je život oduzeo čovjek koji je dobio kaznu koja će mu omogućiti da ubrzo izađe na slobodu. Kriminalci koji će uskoro biti oslobođeni ne oduzimaju sami sebi život. Očito je razlog bio duboko neslaganje sa sudskom presudom. Doznao sam i za činjenicu da je pomagao muslimanskim obiteljima koje je primio u svoj stan u Zagrebu kao i da mu je supruga bila muslimanske vjeroispovijesti. Mnogo je tu kontradiktornih okolnosti, a to je bila jedna od situacija kad imate onaj unutarnji poriv da nešto o tome kažete. Inače, godinama već radim na raznim projektima s braniteljima. Oni mi kažu da je 1991. većina postrojbi imalo pozdrav „za dom spremni“. Nitko nije pozdravljao „za dom i poglavnika spremni“, što bi bila ustaška verzija starog hrvatskog pozdrava. Ali u svakom slučaju držim da se temama kao što je ova samo pomiče fokus od važnijih životnih stvari. Simbolika nije nevažna, ali stalno inzistiranje na temama iz prošlosti znači da nemate sadržaj za današnjicu.
Branili ste Kolindu Grabar-Kitarović. Je li ona izgubila izbore zbog toga što joj je Crkva okrenula leđa?
Nisam vam ja branio Kolindu. Mislim, jesam u onim situacijama u kojima ju je trebalo braniti. Predsjednicu sam kritizirao kada je u posljednjim mjesecima svoga mandata evidentno pokazivala teški umor i nesnalaženje. Nisam mogao prešutjeti njezino koketiranje s numerologijom i jogom. Naime, to nije spojivo s kršćanskim naukom. Nisu naši političari na vlasti nedodirljivi. Oni su javne osobe, moraju znati primiti kritiku. Žalosno je kada je pojedincima važnija moć i izvor novca nego evanđelje. Vjernicima je sve češće neprihvatljivo dati svoje povjerenje onima koji nisu jasni u svome kršćanstvu, a na njega se pozivaju i nose križić oko vrata kao tobožnji dokaz pripadnosti Kristovoj crkvi.
Kako gledate na migrante?
Vidite, kada sam razmišljao o toj situaciji, rekao sam sebi: Marine, nemoj si dopustiti formirati mišljenje o nečemu na temelju pisanja pojedinih medija i govora ljudi koji uopće ne poznaju stvarno stanje stvari. Javio sam se pateru Tvrtku Barunu i otišao posjetiti izbjegličke kampove u Bosni i Hercegovini. Tamo sam susreo toliko patnje na jednom mjestu da mi je teško uopće govoriti sada o tome. Znate, lako je nama komentirati sve to iz udobnosti vlastitog doma, klimatiziranih stanova i punih hladnjaka. Tamo sam sreo majke i djecu koja vape za boljim životom. Sreo sam i mnoštvo mladića koji su mi ispričali što su sve morali učiniti kada su bježali iz Sirije, Afganistana, Pakistana… da bi došli do Bosne nadajući se nekom životu u njima obećanoj zemlji – Njemačkoj, u koju najveći broj njih želi dospjeti. Meni je jasno da među tom masom ljudi postoje i oni koji nemaju časne namjere, da se blaže izrazim. No, držim da je zadaća države kontrolirati svoju granicu, paziti da se ne događaju ilegalni prijelazi. Isto tako, onaj kršćanin koji je gluh na vapaje gladnih ljudi, promrzlih, ostavljenih i zanemarenih… takav kršćanin je izdao Isusa i evanđelje. Papu, kako mi se čini, neki su već odavna izdali. I danas odzvanjaju riječi Isusovih učenika Spasitelju: „Tvrd je to govor, tko te može slušati.“ Tako i neki katolici danas ne slušaju papu i njegove krikove potrebe pomoći migrantima, izbjeglicama. Ti ljudi su od kršćanstva uzeli samo ono što njima odgovara, a odbacili su cjelovit nauk. Ne znam kako govoriti o takvima. Boli me sve to. Stvarno me boli. Dakle, o sigurnosti neka se brine država, to je njezin posao. A posao kršćanina jest da ne bude gluh na krikove onih koji viču da su gladni. Evo, samo to.
Kako gledate na trostruko ubojstvo u Splitu i reakciju ljudi koji su na društvenim mrežama osnovali grupu podrške Filipu te čak angažirali odvjetnika za njegovu obranu?
Užasnut sam. Užasnut sam najprije zbog toga da si itko u našem društvu može dati za pravo drugom čovjeku oduzeti život. Filip je to napravio tri puta. Ja sam kršćanin. Apsolutno je nedopustivo za svakog čovjeka vjere drugoga ubiti bez obzira koliko ti taj nanio nepravde. Jedino je dopušteno u neposrednoj opasnosti, kada tvoj život ta druga osoba ugrozi, kada ti poželi oduzeti život – braniti. I tada isto, tvoje reakcije nisu da drugome oduzmeš život, nego da sačuvaš svoj. Jedino tada. U svemu drugome đavlova je obmana igrati se pravednosti i druge ubijati jer su oni zli. Usuđujem se reći da oni koji podržavaju takvo ludilo Krista ne poznaju. Isto tako, mi vapimo za pravednijim sustavom. Za pravednijim sudstvom… Za pravednijom policijom koja će te dilere micati s naših ulica…
Poznati ste i kao zagovornik Hoda za život. Vjerujete li da će Hrvatska jednog dana zabraniti pobačaj?
Kao kršćanin ne mogu biti ni za kakvu drugu opciju osim za zaštitu života od začeća do naravne smrti. U zabrane ne vjerujem, vjerujem u edukaciju u rad s našim vjernicima koji će shvatiti vrijednost života. Kada kršćani u našem društvu ne bi radili pobačaj, bi li pobačaja uopće bilo? Vjerujem da će naše društvo sazreti i da će shvatiti vrijednost života.
Neće glasati ni za one koji kradu 365 dana, a sjede u prvim redovima crkava i biskupi im kliču. Sedma Božja zapovijed: Ne ukradi.